Foto: 
OSCE

Previše posmatrača, premalo reakcije

Ljudi nesumnjivo posmatraju svijet oko sebe. Posmatraju uglavnom ono što utiče na njihove živote. A, šta danas ne utiče na živote ljudi, ako to nije bukvalno “sve” ono što ih okružuje? Vinston, glavni junak, ispostaviće se najvećeg djela svih vremena, Orvelove “1984“, pisao je krišom od “telekrana”. Mi takva iskušenja još nemamo, ali se o onome sa čime se ne slažemo, o onome što kritiziramo, ne bavimo se dalje od birtije. I tako sve u krug. O čemu se zapravo tu radi? Da li dublje proučavati simptome letargičnosti koja je zaposjela ljudske duše, zamrznula tijela ljudi i stavila nevidljive okove slobodnom čovjeku, ili samo reći da nam se ropski mentalitet toliko usadio u svijesti, pa niti hoćemo, niti možemo da napravimo korak koji će, bar malo utjecati na naše živote. Posmatrač je uvijek u lošem položaju. On je u poziciji da posmatra, ali da bi promijenio svoju poziciju, mora i sam biti predmetom posmatranja – to znači učesnik, alarm, borac... To bi bio onaj koji će se suprotstaviti, ukazati, ili barem izabrati neki način da se izbori sa nedaćama. Ali, ukoliko ne slijedi to pravilo, on će ostati ono što je i bio. I ni koraka dalje od toga. Napušten, zapušten, i na kraju – prepušten.

Imamo dvije vrste posmatrača: one koji posmatraju i imaju svoj misaono-retorički koncept bez materijalizacije i one koji samo posmatraju, ali nemaju ni jedno ni drugo.

Posmatrač, koji je ujedno i ugnjetena ličnost, zatim zavisna od vanjskih okolnosti koje mu kreiraju životni put, svjestan je stanja u kome se nalazi. On to dobro zna. Onih što sve to dobro znaju ima puno. Često se takvi i nađu jedni sa drugima. Ne samo da posmatraju, oni i kritiziraju, često psuju, pljuju, usaglase se “kako bi trebalo”, ali čekaju da “neko pokrene”, pa svi na juriš! Tako danima par drugara sa završenim fakultetima, svjesni stanja kako se dolazi do posla, oni istrošeni srednjih godina čije su fabrike uništene, čekaju da neko “podmaže” pogone i samo čekaju, čekaju i čekaju da neki sveti "spasitelj“ padne sa neba i spasi ih sve redom. Svaka priča se svodi na kraju na to da se sve zna kako i šta, ali se na kraju ne reagira – ne učestvuje, ili ne pokreće da se nešto na tom planu promijeni. Ako bi sada uzeli u obzir okvir djelovanja i prostora za reakcijama, saglasnost da neko zlo zavisi od politike jednog sistema, znači uključiti se i aktivno boriti protiv iste. Prosto, ili učestvovati u rušenju sistema sa opozicijom tog sistema, ili ponuditi novi koji bi mu se mogao suprotstaviti. Ako postoji ponuda – prikloniti joj se. Ako ne postoji – stvoriti je.

Najdramatičnija masa ljudi je ona koja je, naviknuta na svoje probleme, preplašena i ona koja ne vjeruje da može ikada nešto promijeniti. To su oni koji bi, čak, i kada bi se neki pozitivan proces počeo pokretati, sasvim pesimistično bili hladni prema istom, po navici isključivog posmatranja. Nesumnjivo da ljudi bez stava, bez reakcije na svoje stanje i stanje koje je utjecalo izvana, poput izbubljenih duša i lutajućih tijela, predstavljaju najveće primjere kako zlo svoj utjecaj najbolje adaptira i afirmira kroz one koji su na njega naviknuti i ne samo da ne žele, oni i ne vjeruju da se može, sa ili bez njih promijeniti.

Posmatranje bez reakcije znači prepuštanje, a danas prepušteni, znači - sutra uništeni.

Dženis Šaćirović

Komentari

Komentari