Foto: 
Duncan Hull

Savremeno doba ljudskih prava i varvarizam

Epoha u kojoj živimo, u odnosu na sve prethodne, specifična je po tome što je epoha razvoja tehnologije i marterije. U svakom drugom smislu čovečanstvo je nazadovalo, pre svega u prirodnom, biološkom smislu. Ona potire sve ono ljudsko u nama, prirodno, stvaralačko, sa težnjom stvaranja novog bića, robotskog bića koje robuje.

Više nije poželjno biti čovek, u pravom smislu te reči, već čovek po meri kreatora i po vrednosnoj amplitudi materijalizma. Da je epoha stagnacije i razgradnje, u smislu kojeg spomenuh, dovoljno je nasumično posmatranje i analiza prosečnog čoveka, našeg savremenika. I spoljašnjim izgledom, stavom, uočava se jedno istrošeno biće na kome se ne očitavaju ni dostojanstvo, ni ponos. Veliki sam ljubitelj fotografija starijeg datuma i tačno se vidi razlika, bilo da je na fotografijama prikazan običan seljak ili građanin, on vizuelno odaje utisak stamenog, ponosnog, jakog čoveka. Kroz razgovore može se primetiti opšti kalup ništavila i besmislenosti, sve pada na nivo životinjskog plota sa još samo primetnim porivima „sopstvene guze“. Takav čovek, u kome više ništa nije živo, može biti samo ništak i rušitelj. Bez osećaja i prefinjenosti duše. Stoga, u bilo kojoj sferi, a posebno u umetnosti, vlada sveopšti šund i mahom novi umetnički pravci „koještarskog bljuvotizma“.

Odvojivši se od prirode i života po prirodnim zakonima, odbacili smo primitivne i najvažnije principe. One principe koji u dugoročnom smislu znače opstanak. Više nije važno ni rodno naznačenje, patrijahalni princip, ratnički princip-osvajački. Primat je obezličena ropska masa, koja živi i umire u komformizmu. Tako obmanuti su uvereni da je sav ovaj vidljivi šit, izvanredan napredak. Da veštački komformizam, veštački način života, tehnologija, mogu nadvladati i biti superiorniji od same prirode i Božjeg kreacionizma. Da se može obuzdati cunami i ljudska priroda.

Da apsurd bude veći, obezličenim oblicima života pružene su bajke o nekakvoj jednakosti i ljudskim pravima. Besmislica, primerice, ni jedan čovek nije isti ni u jednoj razini, ni po čemu nije jednak sa drugim. O ostalim razlikama, van bioloških, da ne govorimo. Niti je pogodno da svi imaju prava. Dakle, sve može, sve ono što je upereno protiv čoveka i na strani je nastranosti. Tako, nit se zna ko je muško, a ko žensko, ni red, ni poredak. Važan je profit, kao najultimativniji bog i komformizam. Zato i u biološkom i u svakom drugom smislu, ,,savremeni čovek“ gubi sve bitke. Kako sa samim sobom tako i sa opstankom. Oslabljen i pihtijast, nema čak ni fizički kapacitet, snagu, kao njegovi preci. Oslobođen bilo kakvog motiva za žrtvu, koja je, kada govorimo o hrabrosti kao takvoj, sa dve komponente ( borbom uprkos strahu i najvažnije spremnosti za žrtvu), bila ona nit koja nas je održala. Danas nema tog motiva koji bi nadvladao primat „sopstvene zadnjice“. Nema tog duha u narodu. Idiotizovani, životinjskog plota svedenog na stamenost kule od karata, osuđena je na propast. „Uživajmo dok traje, jednom se živi“, bez svesti i obzira na budućnost i potomke, savremena civilizacija je na umoru. Arči svoje poslednje dane.

Propast se sve više nazire i sigurno dolazi. Biće očito vidljiva u susretu pihtijastog čoveka i varavarskog sveta. Nisu svi narodi „savremeni i moderni“, postoje i dalje oni „primitivni“. Nova tumbanja i seobe svakako su vidljive. Horde obojenih varvara, stihijski plave prostore pihtijaste Evrope. Oni ne poznaju „ljudska prava“ i naša načela. Oni imaju i dalje kapacitet za osvajanje i za opstanak. Imaju čvršče i patrijahalnije porodice i višestruko su spremniji za žrtvu. Ljudska prava će im omogućiti da, kao  presedan u čitavoj istoriji, nasele neke teritorije bez ijednog ispaljenog metka, bez ikakve odbrane domorodaca.

Kasnije, ljudska prava više neće biti poželjna. Pihtijast čovek u takvoj situaciji biće zatečen i nespreman. Kako opstati? Biće kasno postavljati pitanja. Tada će biti jasna izreka: „Panta rei“ i  da nema večnog komformizma, da samo čovek prirodnih postulata opstaje. Veštačko i mlako - teško.

Gordana Jovanović

Komentari

Komentari