Foto: 
PeterDargatz

Suficitu se pomolimoooooo!

Sudeći po Suficitu, šta god se pod tim podrazumevalo, baš nas je krenulo. Kao nikad do sad u kratkotrajnoj i lomovima krcatoj istoriji ove  novokomponovane tvorevine. Još uvek je teško reći za ovo da je država sa svim svojim mehanizmima, uzimajući u obzir i granice kao svojevrsnu ambalažu u koju se ovakvi proizvodi pakuju pre nego što se krene sa njihovim unutrašnjim doterivanjem i stavljanjem u upotrebu. Kako bi se ovo moglo nazvati, uz sve one prateće lomove koji ga prate na putu ka državotvornosti, niko ne zna, ali se svi ponašaju kao da je demokratija ovde zaživela bar pre otprilike cirka pola veka ili koju godinu više. Nema tog ozbiljnijeg političara iz redova vladajuće srukture koji se grčevito neće pozvati na demokratiju u svim slučajevima koji bilo kakvo pozivanje zahtevaju, od krađe struje do medijske cenzure. Jer, demokratija je i smišljena kao tako rastegljiv i multipraktičan pojam koji se može ugurati svuda i, za divno čudo, svuda pasuje. Kao neki univerzalni vibrator koji kada se uvali ozbiljnije uspaničenom narodu, na njegovom kiselom i skorelom licu izazove onaj karakteristični izraz porno zvezda, ili bar nešto blizu toga. A ta demokratija, kako se smatra na ovom stpunju našeg civilizacijskog uspona, podrazumeva da je sve u redu i da je svaki potez vlasti bolji od svega prethodnog, nešto spektakularno, epohalno, genijalno i do sada neviđeno. Jer narod je, pazi ovo, na demokratskim izborima  demokratski izabrao svoju demokratsku vlast. Bog te maz'o! A, sve se to posle tako transparentno prelama kroz prizmu Suficita koji je zapravo otelotvoreni ili materijalizovani napor narodne i demoratski nastrojene vlade da nam bude super.

Naravno, Suficit se ne može videti, naročito ne običnim okom običnog nevernika. Nije to balon napunjen helijumom koji kruži nad našim glavama, ledolomac na Dunavu ili ikonovoz koji kao duh neuništivog srpstva šparta zarđalim i zasneženim prugama drage nam domovine, a i šire. Suficit je to, moderna pojava koja je, kao i pomenuti ikonovoz, u sferi čiste duhovnosti, prosvetljenosti i vere. Ne možete ga dotaći, opipati, pogladiti, ili išamarati kao majmuna, ne možete ga videti, čak ni trećim okom, kao ni sa ona dva već dovoljno zaslepljena, nećete ga sresti ni u Savamali, ni u Beogradu na vodi, na koridorima ili u tunelima, prokopima i putevima kojih ni Tito nije asfaltirao u tolikoj meri. Mislim, možete, ali to nije to, potrebno je stići do njegove suštine, do magije kojom od deluje na  pojedinca i naporedne mase. Suficit, prijatelji moji, to vam je nešto što se samo naprednim postupkom čiste i bespogovorne vere može osetiti. I za razliku od onih skeptičnih nevernika koji negiraju sve što nisu u stanju da uguraju u se, na se ili poda se, ima i onih koji su došli u stanje takozvanog suficitnog transa, delirijuma ili trajne opsednutosti svetim duhom Suficita. Ti, doduše u ogromnoj manjini, od onih drugih koje savršeno boli paganski totem za ove religiozne inscenacije i stendapove, svaku priliku koriste da se pozovu na njega, mislim Suficit, da ga uzmu u usta i da mašu njime kao ukazanjem otkrovenja magične formule zaluđivanja vernika.

I nije bitno kako je vama u onoj sferi egzistencije koju smatrate objektivnom ili bar čulima dostupnom. To je samo privid, zabluda od vere u Suficit otrgnutih papaka koji đavolskom šapom sumnje dodirnuti tapkaju u mraku nazadnih i petokolonaških zabluda. Mogu vam deca biti gladna, roditelji smrznuti u ukiseljenim podrumima, komšije besne iako davno navučene na lekiće za slabiće, plate nikakve, penzije jadne, može vam se činiti da se osećate prilično usrano, što je uglavnom i tačno, ili ko zna šta još što obično prati halucinantna stanja egzistencijalno ugroženih pojedinaca i masa, ali kad znate da tamo  negde postoji Suficit srce vam obuzme ona poznata toplina davljenika koji je video palmu na pustom ostrvu, bez obzira u kojim je i kakvim govnima do guše. I nije bitno koliki je, važan je tehničar, kako to neki vole da kažu. Ali i pored tehnike koja se sastoji u tome da se Suficit pomene u svakoj prigodnoj i bilo kakvoj drugoj prilici, tehničar je otišao i dalje obaveštavajući nas iz sata u sat o njegovom dizanju koje, čini se, nema kraja. I sasvim je blizu trenutak, kako se izbori približavaju, da poput nekih zemalja u kojima postoji kult falusa, ovde bude uspostavljen kult Suficita. Da se u svakom trenutku, sa svih javnih i tajnih mesta, medija, bus i nus prostorija, fudbalskih stadiona i gladijatorskih arena... čuje ono milozvučno i ponizno: Suficitu se pomolimoooooooo!

I dok nam sve pada, a naročito motivacija da istrajemo u ovom stend-apu, (to je ono kad jedan zabavljač svršava na sceni u sopstvenim glupostima dok mu masa plaćenih tapšača pljeska), samo nam Suficit raste kao afričkom šljivom ošinut. A sve što se digne, mora jednom i da se spusti, tvrde poznavaoci fizičkih zakona. Doduše, da li je taj Suficit baš tako nabudžen kako nam ga predstavljaju, to niko ne može da potvrdi. Što se mene tiče, to osiono budženje i egzibicionističko mahanje njime u javnosti ne zvuči mi baš motivaciono i ohrabrujuće u jednoj zemlji gde se umesto narodnih kuhinja nabavljaju bombarderi i lansirne rampe. Ali reklo bi se da  rat ponovo kuca na naša državna vrata, pa ćemo možda i na ovo sad gledati kao na blagostanje koje nismo znali da poštujemo. A i ovo danas, stvorili su ovakvim kako jeste i njime i dalje upravljaju učesnici nekih prethodnih ratova, to nikako ne bi trebalo smetnuti sa uma, Suficita mi mog.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari