Foto: 
autor nepoznat

(Za)strašila

Neko vodi dupli život, neko pije dupli vinjak, a neko je, poput svih nas, kolektivno osudjen da uvek bude glup - dvaput. No, idemo redom. Prezire nas vlast i to ne krije.Taj prezir se materijalizuje kao klasični psihološki igrokaz u nastavcima. Jednostavna radnja tog serijala se vrti oko beskonačnih varijacija SM tematike. Glavna uloga serije pripada čitavom jednom narodu, teško obolelom od Stokholmskog sindroma. Vlast je naš obožavani mučitelj - što nas više kinji, više je volimo.

Ovakva zabrinjavajuća klinička slika stanja jedne nacije - nije prirodna nepogoda. Na tome se radi decenijama. Uporno, temeljno, metodično, laboratorijski precizno. Za njih smo budale, neradnici, lenji, pokvareni, zli, ružni... Ukratko, kompletni idioti. Epiteti neprekidno grme, sa svih mogućih medija. Ipak, u našoj soft - porn diktaturi, stvari često bivaju zašećerene izlivima apsurdnih nacionalnih samohvalospeva. Da se lakše proguta. Obično se nakon takvog galimatijasa, mi, normalni gradjani, osećamo još gluplje, budalastije... Državni organ, koji je svuda - osim u pantalonama, nam vredno i neumorno oduzima, jedno po jedno osnovno ljudsko pravo. Vlast nam ukida pravo na rad, na stanovanje, na školovanje, na lečenje, na informisanje... Narodski rečeno, otme nam 10 kila građanskih sloboda, pa posle (naročito pred izbore) vraća - na kašičicu. A mi? Ćutimo kao Stokholmci, beskrajno zahvalni za zagađen vazduh, za okrajak hleba, za mutnu, požutelu vodu... uz čuveno "ćuti, može i gore".

Da naša "dvokomponentna" psiho drama ne bude dosadna, pobrinula se tzv. O - pozicija. Neumorno "mantra" da ćemo ovako glupi i budalasti ispasti još gluplji i budalastiji (na stranu što smo neradnici, lenji, pokvareni, ružni...) ako listom ne glasamo za njih - naše spasitelje. Kako nisam loša u predvidjanju prošlosti, naslućujem da 0 - poziciju vrlo svrbi da što pre postane državni organ, koji bi bio svuda, osim u pantalonama.

Mic po mic, dođosmo i do 10-og kruga pakla. Pompezno je proglašen za predvorje gradjanskog raja. U to nas neumorno ubedjuju i vlast i svemogući opozicioni rendžeri. Ako se dovoljno opustimo - vele oni - pseudopromena vlasti neće mnogo boleti. Budemo li dobri i poslušni, dobićemo po jednu danajsku, kvazidemokratsku voćku. Uz nju će nam život ostati podnošljivo gorak. Smrtonosni koktel za uništavanje ličnosti mladog bića, grupe ljudi ili čitave jedne, igrom nesretnog slučaja, stare, a nezrele nacije je uvek isti: pomešati Stokholmski sindrom sa Daning - Krugerom, dodati ohlokratije po ukusu, pokriti i čekati da naraste. Dokle? - pitamo se, godinama već. Sad već čuvena Vračarka Slobodanka zvana Coca, nije imala nikakvu dilemu, a čekanje pravde joj je, najblaže rečeno, dosadilo. Jednog jesenjeg dana, između dve tegle ajvara… puko' je film. Verujem da nije (i neće biti) jedini - koji puca. Populističkii madjioničari, sa obe strane istog cilindra, izgleda, još uvek nisu svesni te, prilično uznemirujuće činjenice.

Šta nama, koji nismo vični rukovanju pištoljima i vinčesterkama, preostaje? Edgar Alan Po je, otoič, lepo rekao: Nevermore! Ovaj sistem i od Gandija napravi Alibabu. Pseudodemokratske "igre bez granica" će, ovog puta, proći bez mene. Ščepala sam mojih (za sada) stotinak grama građanskih sloboda i ne dam ih nikome. Sama ću odlučiti sa kim, kako i da li. Ispadati "glup u društvu" pa još na kvadrat - postaje OUT. Lično, sa tim sam završila.

Za vas, ne znam…

Komentari

Komentari