Ujedinjenje
Nemačka je kažnjena za svoju agresivnu, ekspanzionističku i genocidnu politiku podelom, nakon Drugog Svetskog Rata. Četrdeset i četiri godine kasnije se ujedinila u Veliku Nemačku. I taj dan slavi. A nameće i drugima da ga slave. Svoje ujedinjenje je premazala slojem farbe marke: „Pobeda nad komunizmom“.
Srbija je kažnjena u poslednjoj godini dvadesetog veka za svoju, po istim principima koji vladaju u globalističkom svetu, agresivnu politiku prema određenoj grupi svojih građana i zbog neproporcijalne upotrebe sile. Isto tako, podelom.
Na sličan način na koji je istočni deo Nemačke okupiran od ideološki različite grupacije i južni deo Srbije je odvojen od svoje matice iz etničkih razloga koji su se poklopili sa većinskim biračkim sistemom.
I tu se sličnost između Nemačke i Srbije ne završava. Postoji u Srbiji jedan dan, jedan praznik, jedno ujedinjenje, koje je zaboravljeno.
Nemci slave svoje. A šta je sa nama?
Istorijsko, prirodno i demokratsko. I desilo se na današnji dan. 26 novembar 1918.
Dan Ujedinjenja Srpstva.
Dan koji se proslavljao u periodu između dva svetska rata, a koji su ukinuli novi gospodari, revolucionarne vlasti, komunisti.
Nije na odmet da ga se prisetimo. U Prvom i Drugom Balkanskom Ratu, Srbija je oslobodila svoje južne krajeve od otomanske vlasti. A onda su redom skupštine krajeva u kojima je srpski narod bio većinski, izglasale prisajedinjenje sa maticom. Skupština u Novom Sadu, u Sarajevu i najzad Skupština u Podgorici 26. Novembra, danom koji se od tada slavi kao dan ujedinjenja Srpstva.
Dalje i sami znate. Kao u lošem braku, Srbija je uz pomoć provodadžija iz zapadne Evrope ušla u brak sa Hrvatskom i Slovenijom. Brak u troje nikada nikome nije doneo sreće i samo je bilo pitanje dana kada će se raspasti. Svejedno, tadašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ili potonja Jugoslavija.
Politička zvezda padalica koja je prošla svetskim nebom u tom periodu, komunizam obnevidela je mnoge narode i nanela neprocenjivu štetu. Srbija je kažnjena za svoju odanost i principijelnost. Nakon Pariza, Beograd je primio najveći broj takozvanih belih Rusa, onih Rusa koji nisu prihvatili i prigrlili komunizam. I sovjetski vlastodržac i tiranin, gruzijac Staljin, joj to nije oprostio. U istom periodu kada su počele čistke u Sovjetskom Savezu, otvaranje prvih logora i kada je jedan sistem počeo da pokazuje svoje pravo lice, odlučeno je i da Srbija mora da se kazni cepanjem i rasparčavanjem.
A kada su došli na vlast uz pomoć sporazuma Staljina sa Čerčilom, komunisti su sproveli u delo svoju zamisao. Nakon početnog perioda kolektivizacije i obračuna sa opozicijom u sopstvenim redovima, jugoslovenski komunisti su u poznom periodu šezdesetih, izmislili nove narode i podelili teritorije Srbije. Za one koji su rođeni pre tog perioda, znaju da su tada „rođeni“ neki narodi i narodnosti sa elementima geografskog i verskog porekla.
Izjednačili su se oni koji su u brak uneli kuću i drugi sa jednosobnim stanom. A protivnici privatne svojine, komunisti su rasparčali tu srpsku kuću na sobice i sobičke. Za to vreme, na Zapadu, ni reč. Tišina. Ćutanje. A onda su došle devedesete.
Tako smo stigli do situacije da nas je „Istok“ rasparčao, a „Zapad“ to legitimisao.
Nosimo i mi sami deo odgovornosti. Tačno pre 100 godina u jednoj od prvih borbi tek započetog svetskog sukoba srpske trupe su negde u blizini Drine opkolile jednu austro-ugarsku jedinicu i uputile joj poziv na predaju. A šta su dobili kao odgovor?
Srbi se ne predaju!
Da, tako je bilo pre Ujedinjenja. Srbi su živeli širom Balkana, na okupiranim teritorijama od strane Otomanske Imperije ili Austro-Ugarske Carevine. Sa velikim žrtvama, sjajnim vojnim uspesima protkanim iskonskim patriotizmom, pobednička Srbija je nesebično oslobodila, ne samo sve svoje okupirane teritorije od Strumice do Kupe, nego je i drugim zapadnim slovenima, koji su svoje bitisanje proveli pod prizmom stranih sila, Hrvatskoj i Sloveniji donela slobodu i ponudila im zajednički državni okvir.
Ta velikodušnost je teško kažnjena. Prvo ubistvom kralja Aleksandra Karađorđevića 1934., a potom i genocidom nad Srbima tokom Drugog Svetskog Rata.
Ti ljudi, naši čukun-, naši pra-, naši dedovi ostvarili su po prvi put legitimno pravo vaskolikog naroda da živi ujedinjen u jednoj državi.
A mi?
Mi im dugujemo pravo na sećanje.
Srećan Vam praznik, 26. Novembar, Dan Ujedinjenja Srpstva!
Dragan Pajović