Foto: 
Đura Greenfish / Osvald Tomović, redizajn Osvald Tomović

Konkretna čestitka

Prošla je još jedna godina po hrišćanskom računanju vremena. Živi smo još uvek. Većini je gore iz godine u godinu u ovoj od-boga-zaboravljenoj vukojebini, a nekima je i bolje. Takvi su retki, a zajednička im je osobina trenirana neljudskost i izuzetna podlost. Trista šezdeset i pet dana ponavljanja raznih imbecilnih mantri se desilo uz pojačanu krađu svih institucija i državnih organa.

Država je već odavno prestala da postoji, a oni koji glume državne službenike (od najviših do najnižih) su obične bitange sa izrazitim sklonostima ka zločinjenju. Organizovani zločinački poduhvati od strane državnih službenika se dešavaju na svakodnevnoj osnovi, naravno i nadasve, uz podrške mantijaša koji od toga i te kako profitiraju.

Kad čovek uništava drugog čoveka jedna je stvar, ali kad se iza brade i mantije i (pre svega) imena božjeg kriju najgori otpadnici od čovečanstva, koji u ime tog istog boga okreću glavu na drugu stranu dok se zločini vrše, onda to ne znači ništa drugo nego da je crkva postala đavolji posed. Uz svesrdnu podršku svih onih koji su postali vernici kad je to postalo “moderno”.

Dok sa medijskih sredstava licemerje i laž vrišti na srpsko ljudsko biće lažni doktori nauka, lažni akademici, lažni autoriteti ratuju protiv istog onog naroda koji ih lebom hrani. Srbija nikad niže u istoriji nije bila pod vlašću većih zlikovaca nego ovih dana. Prodaju se delovi teritorija, uvoze se razni džihadisti i slične pojave, domicilni narod se ponižava, a simboli države su prosta imitacija država koji su okupirali ove prostore.

Dični oficiri se bune zbog dodataka na platu, a ne smeta im što im oficiri onih istih država koje su učestvovale u bombardovanju ove zemlje drže predavanja u generalštabu. Policija više ne čuva stanovnike ove zemlje, već svoje “šefove” koji smrde po raznim kancelarijama i poput lihvara broje koliko su tog dana ukrali. Ulaze u domove i otimaju decu poput janjičara, kradu na sve moguće i nemoguće načine, varaju, lažu i ubijaju i to nazivaju politikom. Ministri pevaju na uvce stranim državnicima, piju i drogiraju se i to javno i bez stida, jer “može im se”. Velika je nesreća zadesila ovu zemlju, pa i “veliki umetnici” koji su svoju slavu stekli u saradnji sa komunistima, pa demokratama, pa radikalima, pa ovima i onima nalaze onako bestidno da je njihov posao da spočitavaju šta i kako treba. Spisak je mnogo, mnogo, mnogo duži, ali uspeh poslednjih nekoliko godina je jedino u tome da se pamćenje svelo na zrno pirinča koje nestane čim se ne gleda.

Ono što se danas naziva zemlja Srbija je samo par crtica na karti sa prinudnom upravom koju je postavio onaj koji je okupirao zemlju i koji sad u njoj vrši razne eksperimente za koje bi u najmanju ruku bio ubijen u sopstvenoj.

Ali, razni zabavljači zadovoljno trljaju svoje ruke (koje još uvek smrde na praziluk koji im iz guzice viri), jer zarađuju na svemu tome kao nikad ranije. Kurvetine po ministarstvima i svim drugim službama su srećne kao nikad dosad, jer sad su “državne službenice” i ne moraju da se stide dok idu ulicama, jer više ne idu, nego se voze u skupim automobilima, sede po jahtama i šalju slike iz najskupljih odmarališta.

Detaljno nabrajanje sveg zla koje se vrši iz dana u dan bi trajalo godinama, a salonski mudraci i bivši “dostojanstvenici” raznih medija pate za starim vremenima kad su mogli debelo da zarađuju od svojih demagoških proseravanja.

Statističari su oduvek bili kurve i to se zna, jer po njima i ja sam milijarder. Računica je prosta – Mišković ima milijarde, ja nemam ništa i kad se to podeli na dva dela obojica smo milijarderi. Tako svi jedemo sarme, tako svi imamo visoke plate, tako nam je sve bolje.

Letargija i sleganje ramenima je uobičajeni odgovor, kao i usrdna pomoć u stvaranju lažnih slika kako je sve upravo onako kako bi trebalo da bude, a tek će nam biti bolje. Pervertiti se šetaju umesto jednom sada dva puta godišnje, a njihov predstavnik je i predsednik(ovica) vlade, sve je postalo „istorijsko“ i sve češće se čuje: „Više ne vidim svetlo na kraju tunela, sve je ovo postalo besmisleno.“

Mladi (a i stariji) beže iz zemlje, a zlikovci u saradnji sa okupatorom pune račune po off-shore bankama i nema više snage za otpor, za promene, za boljitak.

Laka ti noć, moja zemljo, laki ti snovi i srećna ti Nova godina.

Komentari

Komentari