Foto: 
Aldo62 Stop favs without...

Kosovo - s njim ili na njemu

Kada sam pre jedanaest godina izašla na referendum o novom Ustavu Republike Srbije, zaokružila sam “Protiv”, jer se nisam slagala sa preambulom o Kosovu. Smetalo  mi je formalno-pravno nametanje nečega, što ni u kom smislu nije odgovoralo  realnosti. U trenutku dok je pedeset i vise odsto Srba svojim “Za” potvrđivalo da je Kosovo sastavni i neotuđivi deo Republike Srbije, Srbi su na tom istom Kosovu živeli i formalno I suštinski obespravljeni, ne pripadajući ni svojoj, a ni samoproglašenoj državi kosovskih Albanaca. Moje “Protiv” nije moglo ništa da promeni, ali nije mogao ni Ustav. Kosovo je ostalo ničija zemlja.

Deceniju kasnije, novoizbrani predsednik Srbije pozvao je na unutrašnji dijalog o Kosovu - Kosovu kao južnoj srpskoj pokrajini, svetoj srpskoj zemlji i kolevci srpstva iz koje je ponikla najmlađa albanska država. Srbija glede tog pitanja treba da zauzme stav, kako bi sudbina ničije zemlje bila koliko-toliko izvesnija I spor oko (ne)zavisnosti tog dela teritorije bio barem malo bliže rešenju.

Narodski rečeno, predsednikov  poziv u suprotnom taboru dočekan je “na nož”. Opozicija odavno nije brže i združenije reagovala, odbivši sa indignacijom učešće u bilo kakvom dijalogu. Iako i jedni I drugi predstavljaju narod, teško ih je zamisliti za istim stolom, ma koliko nam po pitanju Kosova treba najširi mogući konsenzus. Ako uzmemo u obzir način na koji se vlast odnosila i odnosi prema opoziciji, drugačiji scenario je gotovo nemoguć. Jer, ako nekoga neprestano ponižavate, diskreditujete, etiketirate kao domaćeg izdajnika ili stranog plaćenika, tajkuna, trgovca drogom, svodite podršku koju uživa u narodu, a samim tim i narod koji ga podržava, na statističku grešku, kako možete da očekujete da on prihvati vaš poziv za bilo šta. Prostije rečeno, ako su Vučiću Tadić, Janković, Šutanovac, Čeda, Velja, Jeremić, Stamatović, Šešelj i ekipa bili, koliko do juče, nebitni – zašto mu je potreban dijalog sa njima? Ili, bolje – šta njime želi da postigne? Da li se iza insistiranja na dijalogu krije namera o čistoj podeli odgovornosti, ili istinska težnja za ozbiljnim pristupom, ostaje da se vidi. Istorija će mi dati za pravo da budem skeptik. No, kakve god bile predsednikove namere, sve je izvesnije da će u njima ostati usamljen, te da će se o Kosovu u Srbiji voditi unutrašnji monolog na najvišem političkom nivou.

I, dok se uz zakletvu u “našu decu, narodni boljitak i nacionalne interese”, iz vrha države upozrava da se okanemo mitova i spremimo za bolne rezove, a iz vrha crkve apeluje da se Kosovo ne sme predati, ni pokloniti, običnom narodu je svejedno. Baš kao ni Ustav iz 2006.godine, ni sve što Vučić bude pričao sa drugima Ili sa sobom o Kosovu, neće promeniti ništa.

Jer, ako je plan da se postigne nacionalni konsenzus o tome da je Kosovo Srbija, ostaje nejasno zašto bi se ponavljao dogovor o nečemu, o čemu se država s narodom dogovorila u ustavnoj preambuli pre nešto više od jedne decenije? Možda zato ideja o pripremanju za najgori scenario jeste bliža realnosti. No, da se ne lažemo – ni to ne menja ništa, jer po tom scenariju Srbi na Kosovu i van njega žive od završetka poslednjeg rata. Sve dok je i jedno srpsko dete osuđeno na život u enklavi na Kosovu, Kosovo nije, i ne može biti srpsko, jer država – ma koliko ga svojatala – nad njim nema nikakvu kontrolu. Suočavanje sa tom realnošću nije nikakva novost,  bolni rez, niti gorka pilula, ali jeste buđenje iz mita.

Zato, hvala vlasti ako se odlučila na nadnacionalno, svesrpsko buđenje. No, ima onih koji su budni odavno, koji ni na izbore, ni na referendume nisu izlazili zbog lanč paketa, dnevnice ili zaposlenja; koji su u modernom kosovskom mitu videli samo to – mit, i koji jednako dobro vode dijaloge i unutrašnje monologe. I kojima je jasno – Kosovo se ne brani  pevanjem junačkih pesama iz tapaciranih fotelja ujutru, a priznavanjem poraza uveče, kao što se ne tako davno zaklinjalo i odricalo od Velike Srbije. 

Onome ko ostane sam za stolom u kafani nije lako, a kako će tek biti onome koji bude morao sam da rešava jedno od najvažnijih državnih pitanja? Nekako, mislim da će najgore ipak biti nama. Pod uslovom da smo se probudili. Sa Kosovom ili na njemu. 

Komentari

Komentari