Foto: 
Lucy Maude Ellis

Lepota poroka

Lepota poroka je privlačnija od smernosti i umerenosti. A ono što je lepo u poroku je razuzdanost i potpuno odstupanje od svih normi i pravila. Tako je u životu, a posve u politici. Ta ofucana reč koje se mnogi gnušaju i njome se ne bave, sve dok ona ne počne da se bavi njima, a bavi se uplivom u sve pore života od kad je veka i sveta, nije samo reč kojom se maše u predizbornim kampanjama, već je kuhinja u kojoj se svakodnevno krčka poneko jelo za sve nas.

Ono što je politiku ogadilo običnom čoveku je potpuno odsustvo morala. Hteli vi to da priznate, ili ne, ljudsko biće je u srži moralno, pa i kad je raspusno, ljudsko biće je samo nesposobno da kontroliše svoje impulse, nagone i težnje. A doba je sazrelo upravo za takve. Sve je dopušteno, sve je prirodno i normalno, sve što je ljudsko, nije nam strano, rekli bi mnogi.

Sa druge strane, sijaset lažnih moralista haraju za postavljenim upražnjenim prostorom između dozvoljenog i prihvatljivog. A taj među-prostor je varijacija između, kao sa lanca puštenog i nasleđenog. Dodatna začkoljica u Srba leži u istorijskom nasleđu na koje gledamo blagonaklono i koje nikada nismo osudili. Taj mračni period od oktobra 1944. do danas jeste mnogima doneo materijalnih dobara i ugodniji život, baš kao što i danas, prava čoveka i ljudske slobode donose raznim devijantnim tendencijama sva prava i mogućnosti bez i jedne obaveze i odgovornosti.

I sasvim prirodno, rekli bi, jer postalo je prirodno ono što se desi, iako nametnuto, zaboravi se, kratka je opšta pamet izuzev kod retkih i sve što je pogrdno i nečastivo rasplinulo se uzduž i popreko u našim odnosima i u državi Srbiji. Otuda imamo ono što je, na isti gore-pomenut način prirodno naleglo na narodnu grbaču. Armiju otuđenih besposličara i ponekog profesionalnog revolucionara kako iz godine u godinu, iz decenije u deceniju jašu srpski narod i šire. A da li oni vole da jašu ili Srbi vole da budu jahani pitanje je morala. Upravo onoga čega više nema, što je nestalo u vremenu i zna se kada i kako.

Naravno, ne bi se kalem primio 1944. da stablo nije bilo pogodno. Ogroman broj nestalih u ratovima s’početka 20. veka, raslojavanje nacionalnog nukleusa u periodu između dva rata, dugovekovna okupacija državnog prostora i pokušaj brisanja narodnog sećanja učinili su svoje i spustili lestvicu vrednosti na početnu crtu, ispod koje je samo nepostojanje i ništavilo. U takvim uslovima i okolnostima se danas nalazi Srbija i sav narod, različitog porekla koji je obitava. Upregnut u težnjama boljitka, opasan obećanjima i efemernim boljim sutra, opkrojen tuđim namerama i pretenzijama i skučen u nasleđu koje, pitam se, bolje da ga nema jer sputava stvarno gledanje na situaciju.

A mi nismo oni ljudi koji su nekada živeli na ovim prostorima. Nismo, jer su te žene i ti ljudi imali morala. Nisu prodavali čast za mast, niti dostojanstvo za ordenje, medalje i diplome, još manje telo za dukate i evre. Ti ljudi su živeli po vekovnim nasleđenim pravilima kojih smo se mi odrekli pitajući se istovremeno šta se desilo i zašto je danas ovako.

I šta preostaje? Pa da se podvuče crta. Da se prestane sa igrom dodvoravanja kurti i murti i da se uzme sudbina u svoje ruke. Ko i kako? Rađala je uvek srpkinja kćeri i sinove i danas ih ima spremnih i smernih koji nisu posustali i poklekli, koji se nisu prodali ni predali, koji ćute i spremaju se. Slobodarski duh je još jedino što je ostalo. Ono što malopre pomenuh, skučen u nasleđu, pritegnut sa svih strana, opkoljen od zla i ružnoga, ta žiška još negde tinja u retkima čija su dužnost i obaveza da jaram, da Sodomu i Gomoru ovovekovnu koja se nastanila na srpskim prostorima progna ili uništi.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari