Foto: 
Zoran Petković

Miris luka u Pinokijevom nosu

Postoje u  našoj tradiciji, pored gužvare, prebranca, kavurme i popare, i određeni broj gastronomskih izreka koje su napustile pušnice, crepulje i kotliće, i umesto u želucu, završile u narodnom jeziku. "U svakoj čorbi mirođija", "zabiberiti nekome čorbu", "neslana šala", "kiselo grožđe", "zagoreli muž"... Među njima je i jedna, danas jedna veoma aktuelna,  a odnosi se na odnos aktuelne vlasti i genezu najbolnijeg od svih političkih problema, problem Kosova. Naravno, u pitanju je  "nit' luk jeo, nit' luk mirisao". Zato, hajde da podignemo malo poklopac i zagrebemo malo po usmrdelim i zagorelim ostacima onoga što se kuvalo u prošlosti.

U vreme dok je Svemogući Sloba menjao službeni mercedes predsednika Gradskog komiteta za onaj republički, mali Alek je vredno čitao knjige - od Marksa do Makijavelija. I, čim je stasao za partijskog funkcionera otrčao kod Voje Šekita da bude šegrt Velikog Majstora Velike Srbije. Dok je majstor-Šeki čupao table sa Titovim imenom u nazivu ulica, mali Alek je pridržavao torbu sa alatom i trčao po burek (i mladi luk).  Kada se sa "čuvanja bratstva-jedinstva, kao zenice oka svog", prešlo na vađenje očiju, Mali Alek je bio već mlađana uzdanica i desna ruka desničarskog Vojvode. Ruka zadužena za glancanje kama i zarđalih kašika i iskorenjivanje komunizma. Od celokupnog samoupravnog socijalizma ("bratstvo-jedinstvo", "samoupravljanje", "vlast radničke klase", i ostala bla-bla demogogija) zadržano je samo jedno - "nacionalna manjina". I tako su Šiptari, bez obzira na to što su brojčano bili približno jednaki Slovencima, i trostruko brojniji od Crnogoraca, u zemlji gde je Velika Srbija naprasno promovisana u nacionalni ideal, jednim potezom Velikog Slobe, postali stanovnici  koji žive na teritoriji sa tuđinskom upravom. Umesto "nacionalnog ključa" (komunistički princip kojim bi se obezbeđivalo da procenat funkcionera bude približan nacionalnom sastavu), uveden je princip nacionalne isključivosti. Svi direktori, predsednici opština, oficiri (policijski i vojni), koji nisu bili nacionalno podobni, naprasno su dobili otkaz. Naravno, to je uradio Sloba, ali to je suštinska ideja Šekitove Velike Srbije. Kakvu svrhu ima granica od Karlobaga pa do Đevđelije, ako naši podanici, Šiptari, Hrvati, takozvani "ovi" (ili takozvani "oni"), zauzimaju mesta "naših" partijskih drugova?

Dakle, u vreme kada je talas nacionalizma  zapljuskivao obale Zapadnog Balkana Mali Alek nije samo vukao koficu i pravio peščane kule. Zarđalom kašikom kopao je leje, i lukovice kosovskog božura, genetski modifikovane mitovima prošlosti, pretvarao u glavice luka za čorbu koju danas kusamo.

A kada su se u obradu zemlje uključile i bombarderske eskadrile (uz agrotehničke mere đubrenja osiromašenim uranijumom), Mlađani Alek bio je već bio visoko u državnoj hijerarhiji. Kao ministar za informisanje svakako je morao da bude informisan i šta nam se sprema i koje su posledice. Bio je deo tima onih nisu imali elemantarnu diplomatsku lukavost (deo tradicionalne bugarske škole kulinarstva) pa je količina luka u našoj balkanskoj papazjaniji pevazišla granice jestivosti. Narod naučen da proguta sve što mu se servira, nije mogao da sažvaće  da je Kumanovski sporazum "veličanstvena pobeda", a Rezolucija 1244 ostvarenje njegovih vekovnih ideala.

Zato danas, veliki šefe kuhinje, nemoj da nas vučeš za nos!  To "nit' luk jeo, nit' luk mirisao" priliči upravo onima koje tvoji šegrti (zaduženi za sos od vazelina)  žestoko napadaju. Janković, Jeremić, Đilas... (i ostali žalosni ostaci opozicije) nisu bili ni blizu daske za seckanje luka kada se pripremala daća za pokoj Normalne Srbije. A možda je i krajnje je vreme da shvatiš da su suze u očima naroda upravo posledica toga seckanja. Suze u očima ometaju da se stvari jasno vide, ali jednog trenutka raja će progledati i shvatiti da je jedini specijalitet koji vlast neprekidno krčka - mozak nezadovoljnika. U tom receptu, receptu za očuvanje apsolutne vlasti, mržnja prema drugim nacijama i mržnja prema sopstvenoj opoziciji su samo dodaci koji sprečavaju da hrana koja napusti creva postane mazivo za motke. A sa govnjivim motkama zna se šta se radi…

Komentari

Komentari