Foto: 
Scott Robinson

Podela odgovornosti

Svedoci smo najnovijih zbivanja u Srbiji, a odnose se na Kosovo i Metohiju. Ovim povodom ima sve više natpisa u štampi, ali i putem malih ekrana. Sve je poteklo od novoizabranog Predsednika Srbije, ili možda i nije, već su mu centri moći „naložili“ da otvori pitanje Kosova i Metohije. Debata još nije ni počela, a javnost je uzburkana kao more ili reka pri prolasku brodova, a talasi se komešaju, sve više i mnoštvo ih ima.

Setio sam se prethodnika novoizabranog predsednika, koji je isto nagovestio rešavanje pitanja KiM-a, putem platforme. Sve se završilo na rečima, jer platforma nije ugledala svetlost dana, a osnovano se sumnja da nije ni napisana, ili da je priča puštena kao probni balon. Pošto se „balon“ nije primio, odustalo se od te priče, ako je uopšte i bila ozbiljno zamišljena. Sada je novoizabrani predsednik, odmah, čim je održao govor, nagovestio potrebu dijaloga oko tog važnog pitanja i to je baš akcentovao. Ne znam čime se rukovodi (ako je to iz njegove glave, ili iz glava centara moći, a on im dođe kao instrument za izvršenje) i zašto baš sada želi da reši ovo pitanje koje niko pre njega nije rešio. Možda u sebi baš to hoće, da ostane upamćeno, kako je on, uspeo nešto da reši što se vuče više decenija i svoje ime ubeleži na nekoj istorijskoj „pločici“… Od prvih reakcija moglo se saznati (crkva) da nešto što je silom uzeto, silom se i vraća, a ako se pokloni, tu više nema povratka. Tako da je crkva rekla svoje i „vođu“, ali i sve druge aktere priče, upozorila pre donošenja odluke. Naravno, na stranu tvorca ideje o otvaranju dijaloga, stali su koalicioni partneri, spremni da o tome pričaju i ko zna šta se u njihovim glavama mota. To niko ne zna, sem njih, vođe i suvih interesa kojima se svi rukovode.

Ono što bode oči je svakako pojava da predsednik traži dijalog, a pre toga, koristi svaku priliku da napadne upravo te neke od aktera sa kojima misli da priča. Ako se dobro sećam, rekao je da se kandiduje za tu funkciju, jer mora da se prihvati najtežih odluka i da se u tome ogleda veličina pojedinca. Sada pak traži da se o ovom krupnom pitanju podeli odgovornost. I to nije sporno kada se ovako gleda, ali je nemoguće voditi dijalog kada vređaš te sa kojima hoćeš da pričaš i deliš odgovornost. To je nespojivo jedno sa drugim. Uostalom, tek ćemo videti ko će to sve da prihvati i sa kime će pričati. Mislim da ima još tu dosta dilema. Sa jedne strane je intelektualna elita, a sa druge običan narod, seljaci, žene, starci, radnici, penzioneri… Svako od njih mora da kaže svoju reč i sve to na kraju treba „uvezati“ i videti šta je ispalo i koji je krajnji rezultat. Pretpostavljam da će sa intelektualnom elitom voditi „rat“ preko društvenih mreža, koje su sve uticajnije, dok će nas, običan narod, da ne kažem „armiju buranije“ verovatno javno pozvati da u mesnim zajednicama, na skupovima, kažemo šta mislimo. To je ono, slično kao u socijalističkom sistemu, kada, odštampaju javni poziv, plakat o temi i odredi se datum, pa onda, ko je zainteresovan pojavi se i vodi se debata.

’Vođo’, želim ti svu sreću u nastojanju da rešiš kosovski problem i da ostaneš upisan zlatnim slovima u istoriji srpskog naroda i skineš taj problem sa dnevnog reda jednom za vjeka vjekova. Možda kosovski vilajet ne bude više taman kao što je sada!

Slobodan Osmokrović

 

Komentari

Komentari