Foto: 
autor nepoznat

Evropski Himalaji i Kolindin brežuljak

U dobra, stara vremena, kada je zemlja u kojoj sam rođen bila negde između Istoka i Zapada, dinar je bio konvertibilan, pasoš cenjen, a granice otvorene u oba smera. I dok su siroti Rusi i Nemci (oni istočno od raja), često glavom plaćali bekstvo od blagodeti socijalizma, ovde su radnici svojevoljno birali da li da pate od nostalgije i rintaju u Folksvagenu ili da lenčare u Zastavi i pate od kurobolje za deviznim nadnicama. Maturske ekskurzije su išle po Beču i Parizu, a studentske do Praga, Moskve i Bratislave. Tamo se za par švercovanih farmerki iz Trsta(i ostalih simbola trulog zapada) mogao krkati kavijar, piti "Sovietskoe šampanskoe" i uživati u unutrašnjoj lepoti ruskih koleginica željnih da u sebi osete bar nešto od zapadnih vrednosti.

Kada je padom berlinskog zida pojedinačna bežanija na zapad od blagodeti besklasnog društva zamenjena kolektivnim učlanjenjem država u EU, SFRJ je dakle, bila privilegovana. U trci na 100 metara, imali smo tridesetak metara fore, ili bar onoliko koliko je "jugić" bio bolji od "trabanta" a "Gorenje" bilo bolje od rumunske ili bugarske bele tehnike. Naša koliko-toliko tržišna privreda bila je superiornija onoj komesarskoj gde se u centralnim komitetima odlučivalo o modnim trendovima u narednoj petoljetki. Pa i po pitanju ljudskih prava naš, već zaboravljeni, Goli otok bio je mediteransko odmaralište u odnosu na sibirske logore ili njihove klonove u ostalim sovjetskim kolonijama.

Ono što je, međutim, bilo isto je činjenica da smo imali petokraku na zastavi, tajne službe u glavama, a u srcu ljubav prema Velikom Vođi. Promućurni Slobica skapirao je da  jedini artikl koji je nedostajao na tržištu samoupravnog socijalizma bio - kondom, onaj u nacionalnim bojama. Narod navučen na kult Velikog Vođe, željan da se umesto mlohavog Predsedništva popridigne novi Tito, nije ni osetio kada je naseo na erekciju u novom pakovanju. I počeo da cupka po mitinzima, da štrca jogurt po trgovima i celiva žute grede. Dok su u državama sovjetskog bloka vešali diktatore, ovde su diktatorove slike vešali uz taze okačene ikone. Opijeni medovinom Dušanovog carstva (sa tri prsta fermentisanog i destilisanog kosovskog mita) ljudi su ušli u tenkove umesto u voz za Evropu. A voz je krenuo i otišao. Selma se nije naginjala kroz prozor, klanjala je  dženazu… A i ostale nesrećne majke po otpacima bivše Juge prele su crnu vunu umesto da idu u šoping do Trsta.

U međuvremenu, dok smo mi bančili i šenlučili, zemlje Istočnog bloka su polako učile demokratiju i tržišnu privredu, vredno polagale prijemni i jedna po jedna ulazile u Uniju. Umesto leskovačkih paprika na bečkoj pijaci i po skandinavskim megamarketima žutili su se feferončići iz Mađarske, Rumunije i Bugarske. Slovenija i Hrvatska su postale punopravne članice a mi smo najzad skapirali da je bar jedan od tri prsta dignuta u vazduh trebalo staviti na čelo. Jer umesto brzih pruga koje su se otvarale početkom devedesetih, sada je trebalo ići dugim, blatnjavim putem. Rupe od masovnih grobnica (i poneka ruševina logora) uz minska polja bezumlja, močvare prolivene krvi i bodljikave žice razapete mržnje činile su taj put mnogo težim. Ili, fudbalskim rečnikom rečeno, naš brzi prodor u Evropu je zaustavljen – Haški sudija je svirao ofsajd! I kada je našim vladarima najzad došlo (iz predela prestola u predeo krune) da je izvoz ratnih zločinaca ključna stavka našeg izvoznog potencijala, počela su se otvarati poglavlja u udžbeniku „Osnovi normalne države“.

Gradivo je bilo teško... Trebalo je naučiti da pravda nepristrasna i da važi za sve, da mito u evrima ne potpada pod „evropske vrednosti“, da kult rata  treba zameniti kultom rada, i (o, užasa!) vlast treba da bude smenjiva! Put ka Evropi postao je alpinistička vrlet.

Istovremeno, druge strane Alpa, vrednim severnjačkim mravima polako je dolazilo „iz ono u ono“ da u istoj košnici teško mogu da imaju uspešan suživot sa južnjačkim cvrčcima. Naučeni na flamenko,  buzuki, belkanto i klapasto pevuckanje, „južnjaki“ su se teško uklapali u severnjački kult marljive štedljivosti. I umesto da Ujedinjena Evropa  parira Americi i Kini, Unija je počela da  se rastače. Odlaskom Britanije, grčkim i kiparskim dugovima, navalom emigranata i pućdemonskim pućkanjem Evropa je počela lagano da puca. Saznanje da su pojedini članovi sa Balkana položili prijemni uz „puškice“ i da nivo korupcije u Bugarskoj nije ništa manji nego pre, da se dve članice svađaju oko par stotina metara ribolovnog područja, a da se crne ustaške uniforme naziru kroz ispod plavetnila zastave evropejske etničke tolerancije, pokazuje samo jedno - nekad dražesna Evropa postaje vremešna babuskera sve manje privlačna čak i „narodu najstarijem“.  Uz takvo stanje stvari činilo da će balkanski junački narod, zgrožen što mu pubični predeli neosvojive Evrope sve više liče na snegom prošarane brežuljke majčice Rusije, da obnovi edipovsku latentnu homoseksualnost, skine gaće da padne u muški zagrljaj Velikog Putina.

Opasnost da se u višedecenijskoj ljubavnoj seriji dogodi incestualni zaplet sa Majčicom i protiv-prirodni blud sa Putinom, naglo je presečen najavom veridbe od strane evropskih zvaničnika. Istina, nije baš veridba, više je ono „mož se desi, al ne mora da bidne“, ali datum je zacrtan. Sa alpskih visina bačen je konopac (ili lijana?), te je naš vođa, bubnjajući se u grudi, pohrlio do Kurca i Visoke Mogerinke. Kako put do Evrope vodi preko linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, naš mudri otvarač poglavlja (takoreći – Poglavnik!) svratio je i do Hrvatske, na obnovu celivanja sa Kolindom. Za razliku od onog prvog, romantičnog susreta na mostu, ovoga puta nije poneo kitu cveća nego samo kitu. Picnuo se, nabacio kravatu (od reči „Croata“), otresao Glinu sa biografije i maskirne uniforme Evropejca i bacio se na šarmiranje Kolinde i verbalno šamaranje  hrvatskih, na to nenaviklih novinara. Put od hiljadu milja počinje od prvog koraka, a osvajanje nedostižnih vrhunaca evropskih normi počelo je brežuljcima Pantovščaka.

Dakle, španska serija se se nastavlja… Srbija se savijati neće, senjora Viagra je uzela stvar u svoje ruke, naš Alehandro opet isukao “kohones”, mlatara pred očima naroda zaljubljenog u bele bubrege svojih vođa. Osvajanje Evrope počinje osvajanjem Beograda, a Alehandro zna da svome narodu neće obezbediti El Dorado, nego sebi El Belgrado. Zato jezdeći poput Don Kihota juriša na daleke evropske vetrenjače Holandije. Jer možda smo Kosovo izgubili pre više decenija, ali čik nek neko kaže da Hag nije naš!  

Komentari

Komentari