Foto: 
autor nepoznat

I bog stvori kafansku pevačicu

Dobro je da sarađujemo sa Turskom. Dobro je da stremimo ulasku u Evropsku uniju, ali i negujemo prirodne i prijateljske veze sa Rusijom. Nije za zanemarivanje vest o kratkom susretu i neformalnom razgovoru našeg i predsednika SAD. Dobro je i što imamo dobre odnose sa Nemačkom. Za svaku pohvalu je  što odolevamo svim faktorima nestabilnosti u pogledu saradnje sa zemljama regiona bivše Jugoslavije, tj što – uprkos svim provokacijama – zadržavamo poziciju dobrog, ali rezervisanog komšije. Ukratko, prosto me sramota koliko nam dobro ide! Šalu na stranu, uopšte uzev – ciljevi, koje je definisala naša diplomatija izgledaju dobro i zdravo, kao i aktivnosti preduzete radi njihovog ostvarivanja. Zvanične posete, nezvanični razgovori, oficijalni sastanci, formalna i neformalna druženja -  sve, kao u jednoj normalnoj, modernoj, evropskoj državi. Baš zato, ne mogu, a da se ne zapitam – čemu, zaboga, sav ovaj cirkus?!

Priče o četvorostrukom rukovanju Vučića i Trampa, te Dačićevom spopadanju prvog čoveka Amerike u nameri da mu objasni koliko ga Srbi vole još su svež materijal za zbijanje šala i masnih viceva, a dešava se nešto što preti da im potamni sjaj. Poseta turskog predsednika, Redžepa Tajipa Erdogana, koja nikako ne može biti beznačajna za Srbiju, upravo zahvaljujući sprskom političkom vrhu (i diplomatskom koru) poprimila je razmere niskobudžetne komedije. Ne zbog toga što smo mi svaku izjavu o dugogodišnjem prijateljstvu sa Turskom i tradiciji dobrih odnosa dočekali „na nož“ zbog istorije naših ne tako prijateljskih odnosa, obeleženih nabijanjima na kolac, otimanjem dece, sečom knezova, oranjem drumova itd. Pripišimo to malicioznosti i sklonosti ka traganju za dlakom u jajetu, ali ozbiljno – je l morao Dačić opet da peva? I to na turskom?!

Koliko god diplomatski Srbija dobro stajala i ministarstvo spoljnih poslova pravilo solidne korake u nameri da učvrsti njenu poziciju u svetu, toliko nas cirkuske predstave šefa diplomatije, uz amin vrha države, vraćaju unazad. Pet vekova u rikverc, da budem preciznija! Taman u 16.vek, u doba kada je srpska despotovina pala pod tursku vlast. Da je imala diplomate, sa kojima smo se mi usrećili u sred 21. stoleća, možda nas Turci ne bi ni osvojili. Ko zna da li bi i do Kosova stigli, na čuveni Vidovdan čuvene 1389.godine?! Zaista, da se na Kneževoj večeri pevala „Miljacka“ i da je, kojim slučajem, pred Muratovim čadorom bio Dačić umesto Obilića, da li bismo vekovima kasnije robovali Turcima, davali im danak u novcu, ’lebu i krvi, terali jadnog Marka Kraljevića da se onoliko kolje sa Musom Kesedžijom, oterali svih devet Jugovića sa sve desetim, starim Jug-Bogdanom, dakle celu Lazarevu tazbinu, a i njega samog, u smrt, potom maloletnog despota Stefana na presto, a nesrećnu Oliveru u Bajazitov harem? Nemojte misliti da se sprdam sa našom slavnom istorijom, molim vas! Stvarno, je l mislite da bi ikome palo na pamet da nekome prosipa creva i odrubljuje glavu na Kosovu polju da je Lazarev šef diplomatije umesto jataganom, turskog padišaha „napao“ pesmom? Da se pred Muratom srpski vitez pohvalio vrsnim znanjem turskog, otpevavši bez falša „Osman-agu“, sigurno ga Srbin Hamza ne bi isekao sabljom, već bi ga sultan u svom šatoru gostio pilavom! To bi spasilo i njegovu i Muratovu glavu, ali i promenilo čitav tok istorije i srpskom i turskom narodu.

No, kako se knez Lazar Hrebeljanović nije puno oslanjao na spoljne poslove, i kanda više razumeo u mač i topuz, nego u međunarodne odnose, završismo par vekova kasnije opet pred turskim čadorom i to u sred Beograda. Ovaj put, srpske glavešine su mudrije odigrale. Činjenica da je malo nedostajalo da, uz pesmu, zaigraju i trbušni ples osigurava nam bolju poziciju na mapi sveta i naklonost današnje Osmanske imperije. I, uzimajući u obzir kako se ministar spoljnih poslova snalazi sa jezicima i poznavanjem stranih kultura, ko zna koga još!

Džaba smo se klali, izgleda. Ako nekom nije jasno, da razjasnimo jednom za svagda – Da, morao je Dačić da peva, jer cirkus je jedino što nam dobro ide. A, i turska pesma svima nam je u genima! 

Komentari

Komentari