Foto: 
Zoran Petković

Madurski ispit iz osnova slobode

Sloboda izražavanja narodne volje i sloboda uticaja od „stranog faktora“ su pitanja koja zahtevaju analizu samog pojma slobode. Zato hajde  da malo stavimo prst na čelo...

- Ale-a-le-ale-ale-aleee... Viva Maduro! Viva Gvaido...!

Možda ni jedan sportski događaj nije izazvao toliku medijsku pažnju kao ovonedeljni karakasni prenos meča dva pretendenta na presto Kasandralenda. Američki štićenik protiv ruskog, pretvorili su standardnu latino-američku političku sapunicu u rimejk holivudskog treša poznatog kao „Roki 4“.  S tim što je ovoga puta pobedio vladajući favorit kome aplauz iz Moskve nije bio ni neophodan. U prljavim političkim igrama boj ne bije svijetlo oružije, nego poslušno. A poslušnost vojske Maduru se nije dovodila u pitanje. Zna se - žbunju na epoletama izuzetno prija topla diktatorska klima južno od Panamskog kanala. A i šire...

Budući da nisam ljubitelj mehurića iz sapunskih opera (kao što, pretpostavljam, ni većina čitalaca) pitanje otkuda moj interes za nešto što je hiljadama kilometara daleko od nas? U našim predelima gde se baba redovno češlja (pogotovu pred miting podrške!) nije bilo šanse, ni za petooktobarsko kađenje Skupštine, kamo li za dim kojim se ruši osinje gnezdo osione vlasti.

Zato pitanje koliko međusobni odnosi velesila  mogu da utiču na političku situaciju kod nas, uvek stoji otvoreno. „Kada slonovi vode ljubav, strada trava“, kaže stara afrička poslovica, a lokalni dileri fatalizma (“ma, sve je to rešeno u Vašingtonu i Moskvi“) marljiivo rade na očuvanju svake aktuelne vlasti. Dakle, koliko mlohava opozicija u Srbiji (gde se neki klanjaju ka istoku, neki ka zapadu) može da ugleda čudo međunarodne podrške u borbi za „pravedne i fer izbore“? Jer, da ne zaboravimo, mada se Boško Kamenonosac kune u Rusiju, Putin nije njemu donirao lanac za RTS-motorku, već je, uz učešće na predizbornom mitingu, Vučiću darivao - orden. I ma koliko se „plavo-žutajci“ kleli u Evropu, Vučić  je taj koji se redovno žvalavi sa Kurcem, Makronom i baba-Angelom.

Sloboda izražavanja narodne volje i sloboda uticaja od „stranog faktora“ su pitanja koja zahtevaju analizu samog pojma slobode. Zato hajde  da malo stavimo prst na čelo...

U slobodi potrošačkog društva kupac ima pravo da bira da li će da pije „Grand“,“Don“  ili „Nes“ kafu.  Ali šta ako kafopija uopšte i ne zna da postoji alternativa? Ili ako mu se, uz „dobro jutro džezveri“, sa ekrana servira da je svaka druga kafa - štetna, otrovna, tajkunska, fašistička...? Sloboda izbora podrazumeva slobodu spoznaje šta se u stvari bira.

Sloboda, takođe, nije „najskuplja reč“! Izlizana od upotrebe i viševekovne inflacije ona je postala banknota kojom političari jeftino kupuju ljubav pristalica. S tim što političko šibicarenje u ratnim uslovima često završi i kao trampa sopstvene glave za novi tapacirung na vladarskom prestolu. 

Ali, da ne bismo otklizali u debele smetove filozofije, hajde da bacimo pogled na dve ključne (zlo)upotrebe „najskuplje reči“: individualna i kolektivna sloboda. U Venecueli Maduro donosi podanicima kolektivnu „slobodu od američkog imperijalizma“. Njegov suparnik Gvaido donosi im individualnu „slobodu od diktatora“. A koliko lepa Kasandra ili baba Dorinda imaju vajde od jedne ili od druge, videće se u nekoj od narednih epizoda serije La libertad de Venezuela.

Ista priča se ponavlja kroz vekove. Hitler je usrećio Hansa i Šulca time što je Nemačku masovno „oslobodio“ od Jevreja (koji su činili 1% populacije) a pomenuti bivši pripadnici Hitlerjugenda su izgubili individualno pravo da sami biraju gde će na zimovanje. Vermaht-turs im je organizovao kolektivni prevoz, smeštaj, ishranu i sahranu u okolini Staljingrada.

Isto je bilo i sa druge strane Istočnog fronta i Berlinskog zida. Radnička klasa je kolektivno ušla u Marskovo „carstvo slobode“  a Serjoška i Volođa dobili su slobodu da biraju intenzitet aplauza kojim će dokazivati ljubav prema Vođi. Onima koji bi se drznuli da primete da čaj koji kaplje iz socijalističkog samovara nije baš tako sladak kao što piše u knjigama, dobijali su dodatne časove (ma, godine!) degustacije u sibirskim „bibliotekama“.

A kod nas? Dok je Sloba grmeo „Srbija se savijati neće“, na hiljade njegovih podanika počelo je da se savija nad kontejnerima. U trenutku kada sam među njima prepoznao i svoga profesora istorije u penziji, kroz glavu mi je proletelo sve ono o čemu nas je učio na svojim časovima:  slavna istorija, junački preci, borba za slobodu… Da li je Kraljević Marko imalo slobodu izbora dok je kretao u rat protiv pravoslavaca pod turskim barjakom? Da li je ta sloboda bila veća ili manja od one koju je imao bilo koji vazal Dušana Silnog pri donošenju svojih odluka? Ili ma koji njihov jadan i gladan podanik… E, dragi moj profo, tvoja sloboda se svela na izbor kontejnera, a moja da menjam vlast izborima i pištaljkama(!) ili da odem u inostranstvo. A zbog svog slobodnog i rodoljubivog(?) izbora („Ostajte ovdje...“) nosiću okove slobode do kraja života.

Izbor između srca i stomaka nije lak ali ni previše težak. Pogotovu ako na švedskom stolu ponude zamirišu specijaliteti narodne kuhinje zabibereni inatom i suzavcem. U času dok Venecuela polaže Madurski ispit zrelosti (nadam se bez ruskih i američkih puškica) ostatak čovečanstva, uključujući i nas, lista jelovnik. Pošto smo nebrojano puta do sada „jeli ono što se ne jede“, progutaćemo ono što nam se servira preko medija. Jedino ostaje otvoreno  pitanje:

- Alo, konobar, jel ima, aman, neka druga kafa osim „grandomanske“? Čisto da „ubodem želju“...

Komentari

Komentari