Foto: 
autor Zoran Petković

Mlataranje dugim cevima

- E, moj najduži!

- E, baš nije!

- Pa, moj je - dvaes' dva, bez glavu!

- Moj dvaes' pet! U ladnu vodu...!

Balavo prepucavanje o dužini "one stvari", tako karakteristično za adolescente, alkose, džibere i ostale frustrirane nosioce međunožnih visuljaka, ovih dana dobilo je dizanje (lat. "erectio") na nivo visoke  nacionalne politike. I "narod najstariji" i "potomci prastanovnika Balkana" dokazali su, po ko zna koji put, da samoproklamovana starost (sa podrazumevanim atributom mudrosti) nije ni u kakvoj vezi sa mentalnim uzrastom. Tradicionalni balkanski trip da se muškost ne dokazuje uspešnošću u muškim rabotama (pa bilo da su individualno dizanje partnerki do vrhunca, bilo kolektivno dizanje nacije na nivo Skandinavije) već šamarčinama i ispraznim kurčenjem, preplavio je javna glasila. Od "Dezinformera" do "Koha dezinformatore" mlataranje organima sile se širi. Poput epidemije morbila, požara u Kemerovu ili tračeva po društvenim mrežama, vest o pojavi šiptarskih dugih cevi na srpskom, kratkom, unutrašnjem ćaskanju proširila se medijskim prostorom brže od (pu, pu, dalekobilo) bljeska. U zavisnosti od toga da li se prezime izveštača završava na samoglasnik ili suglasnik (ili sposobnosti da dotični pravilno izgovori "lopata"), dočekana je sa zluradošću ili zgražavanjem. Mediji u Prištini ovlaženi od sladostrašća što je "ROSA" nakvasila kravatu jadnog Đurića, mediji u Beogradu ogorčeni, uz orošavanje iste kravate suzama nemoćnog besa.

Prekomerna, nezakonska i, objektivno, potpuno debilska (zlo)upotreba sile nad sirotim Vučićevim potrčkom (poslatim da odradi rutinsko slikanje za RTS i popuni Dnevnik prežvakanim frazama o Kosovu) bila je, sa gledišta polulegalne i poludržavne tvorevine, dokaz "da i mi ROSU za trku imamo". Stav da "država" = "sila", uzgajan u svim krajevima gde je raja bila pod Osmanlijskim korbačem, duboko je upisan u genetski kod i podanički mentalitet ovdašnjeg stanovništva. Mozgovi prosečnih stanovnika ovih krajeva (bilo pod kečićima bilo pod šajkačama) čeznu za represijom (prvenstveno prema drugima) uz jedan jedini  uslov - pendrek mora da bude u rukama sunarodnika. Pri tom previđaju da će vlast, naučena da lema nenaoružano stanovništvo, vrlo lako (kada joj se ukaže potreba) da okrene silu i protiv neistomišljenika unutar sopstvene nacije. Policija koja je 9. marta devedeset-i-leve izašla sa tenkovima i suzavcem na sopstveni narod u Beogradu, uvežbala je, do savršenstva, upotrebu pendreka na pobunjenim rudarima Trepče neku godinu ranije. Ali, ostavimo Šiptarima da istorijske lekcije koje smo mi iskusili na sopstvenim leđima polažu "bez puškica".  Vratimo se puškama.

Presedan koji se dogodio prošlog ponedeljka je taj da se (po prvi put u novijoj istoriji!)  srpska strana nije upecala na provokaciju i "žestoko uzvratila". Da li je to promišljen potez (u rangu Markala) gde se međunarodnoj zajednici jasno stavlja do znanja da Srbi nisu samo Arkanovi klonovi, ili je u pitanju zatečenost situacijom, pokazaće naredni dani. Ono što svakako treba da brine je činjenica svaka kafanska tuča u balkanskim krčmama počinje uz povećanu količinu opijenosti sopstvenom snagom, potcenjivanjem tuđe ("e, ma mnogo su jaki, kako da ne") i time što je sifon na dohvat ruke. Činjenica je da je u našim rukama trenutno veći sifon, ali i da suprotna strana ima iza sebe celu fabriku stakla željnu da poveća promet svojih proizvoda. Takođe je činjenica da nam je rezolucijom Ujedinjenih nacija (u koju se kunemo) zabranjeno da koristimo i sifone, i pivske politrajke (pa i  čokanjčiće!) kao argumene u raspravi o vlasništvu nad šljokaonicom. Poligon za testiranje srče u Siriji trenutno je zatvoren, tako da staklare u Teksasu i Sibiru željno traže novi ćumez ispunjen pijanim kavgadžijama. Jer pored uvaljivanja letećeg krša sirotinjskim zemljama, velikim silama je neophodno potreban poligon za proveru podataka dobijenih kompjuterskim simulacijama. Da li je ubitačnija flaša "Kentaki burbona" ili "Stoličnaje votke"? Da li je razbiti o ivicu stola (i koristiti za prosipanje creva) ili direktnim udarcem prosuti mozak suparnika? Da li je mudro saviti glavu kada prema njoj leti krigla? Ili hrabro i ponosito dokazati tvrdoglavost? Velike sile prodaju srču, mali narodi svoju srčanost.

Ono što je simptomatično je to da je (prvi put od kako se trtomudi o "zajednici opština"!) Đurićevo prinudno čišćenje prištinskih ulica kravatom iskorišćeno da se neke stvari rasčiste. Na primer, da se implicitno priznavanje kosovske državnosti poništi povlačenjem srpskih predstavnika ih Haradinajeve vlade, da se šiptarsko pozivanje na sopstveni ustav iskoristi da se pogleda malo i u našu preambulu. Da li je to rezultat nekog telefonskog razgovora, skajpovanje sa serviserima MIGova ili samo mig Velikog Vo(lo)đe (i Kremljansko proročanstvo) nije bitno. Savijanje kičme malog Marka naprasno je iskorišćeno za kičmenu erekciju našeg pregovaračkog stava. Odjednom više nije potreban prištinski blagoslov za Zajednicu srpskih opštine, odjednom više se ne priča o enklavama, Leposaviću i lepim selima nego o integralnom delu Srbije... Katalonski separatizam (drugog stepena - cepanje od odcepljenog) ili španska sela pregovaračke umešnosti? Mali Marko kao mali Pućdemon ili priprema za oranje drumova tenkovskim gusenicama?

Naravno, pitanja su retorička... Duge cevi kalašnjikova u rukama šiptarskih "nindži" (u uniformama avganistanskih hanuma) ipak su kraće od cevi tenka M-84, ali kao u malope upotrebljenoj stilskoj figuri o kafanskomj makljaži, ovde nije bitna dužina nego upotrebljivost. Jer, ne zaboravimo, broj preostalih Srba na Kosovu je manji od 100 000. U slučaju ozbiljnog sukoba taj broj će se (bar!) prepoloviti, a trećeg dana novog balkanskog rata bi Srpske Svetinje (zakopane duboko unutar Šiptarlenda) doživele sudbinu mostarskog mosta i banjalučke Ferhadije. Time bi se i istorijsko i etničko opravdanje pokliča "Kosovo je Srbija" svelo sa ustavne preambule na istorijsku fusnotu. 

Dakle, pošto je kosovsku jednačinu nemoguće rešiti ratnim sredstvima (bez obzira na to šta o tome mislili ovdašnji ratni dobošari), unutrašnji dijalog (a i onaj u Briselu) moraće da se nastavi. Umesto međusobnog lupanja srče o glavu, stranke u sukobu na kraju će biti prinuđene da ga pretvore u kucanje čašama sa šampanjcem. Njime će spirati gorčinu kompromisa i pretvarati ga u "veličanstvenu pobedu". Jer jedina cevka kojom nikako ne može da se mlatara je ona kojom ruski gas (na obostrano zadovoljstvo) teče iz Rusije u Evropu. A ta cev je, ipak, najduža.

Komentari

Komentari