Foto: 
autor nepoznat

Muljanje kao nacionalni simbol

„Idemo u društvo u kome neće biti muljanja“, reče premijerka Srbije Ana Brnabić i osta živa. Reče to povodom revolucionarnog poduhvata Ministarstva prosvete – uvođenja elektronskih dnevnika u dvesta škola u Srbiji. Razumljivo, ta novina predstavlja mali korak za državu, ali veliki za obrazovni sistem, koji bi trebalo da prati razvoj savremenog društva. A, pod savremenim društvom, naravno, mislimo na ono iz premijerkinog stava – društvo bez muljanja.

A, šta je to muljanje? U srpskom jeziku ovaj glagol ima višestruko značenje, u srpskom društvu samo jedno – prevara. Muljanje je, dakle, kada lažete da biste postigli neki cilj, recimo – u izbornoj kampanji da biste osvojili vlast. Kažete da nećete dirnuti penzije, pobedite na izborima, pa penzionerima iz, em plitkog, em bušnog, džepa izvadite deset posto. Zakunete se, na primer, u Boga da ne date Kosovo, a onda tvrdite „pa, nisam baš tako mislio“. Muljanje je kad vas uhvate da primate mito – u koferčetu, punom novca – a vi se posle pravite kao da se ništa nije desilo. Muljanje je i kad nosite uniformu, a niste vojnik (niti ste to ikada bili). Muljanje je kada menjate stranački dres brže i češće nego dame ruž na usnama. Muljanje je kada napravite grešku, zbog koje padne helikopter i ugasi sedam života, pa se posle pravite ludi. Muljanje je kad mafija ubije premijera, pa se kasnije dopisuje iz zatvora sa ministrom policije. Isto je i kad mafija hapsi bivšeg predsednika da bi se dodvorila novom, pa kad je ovaj izneveri – „skine“ iz snajpera gore pomenutog premijera. Ili kada mafija ruši objekte u sred prestonice, a policija ne sme da mrdne. Muljanje je i kada zapalite Skupštinu, pa posle u nju vratite one zbog kojih ste je palili. Muljanje je i kada tuđu decu pošaljete u rat, a svoju ostavite da reketiraju po Srbiji, tvrdeći kako pare zarađuju „noseći gajbice“. Kada u sred rata dobijete stan, a vaši vršnjaci metak braneći državu – i to je muljanje. Kada odete u zatvor kao ratni zločinac, a iz njega se vratite kao narodni heroj – znači da muljate. Ako za diplomate birate starlete, vi ste težak muljator. Ako uživate da zastrašujete, a pri tom se plašite sopstvene senke,  onda ste opasan muljator.

Uzevši u obzir sve ovo, najava premijerke o putu ka društvu bez muljanja deluje revolucionarnije od elektronski dnevnika. Zaista – posle svega što je ovo društvo prošlo, ko ne bi voleo da iz njega nestane narodni običaj muljanja i kategorija muljatora? Prvi korak svakako jeste vaspitavanje mladih naraštaja da je muljatorska tradicija, ma koliko bila nacionalni simbol našeg naroda, štetna i nakardna. Zato je ideja o tome da se uvođenjem elektronskog dnevnika pedagoški utiče na naviku dece da roditeljima prećute lošu ocenu, izostanak ili sličan đački nestašluk, naizgled spasonosna. Naš narod kaže – „ko laže, taj i krade“, pa je tako velika verovatnoća da – ako ste u šestom osnovne sakrili keca iz fizike – par decenija kasnije možete postati lopov. U nekom normalnom društvu zbog toga biste završili iza rešetaka, ali u srpskom – garantovano postajete deo džet-seta ili političkog miljea.

Zato, ma koliko bila optimistična, priča o društvu bez muljanja je još jedna premijerkina bajka. Ako planiramo da prestanemo sa odgajanjem generacija muljatora, ovoj zemlji je potrebno nešto više od uvođenja sistema koji će sprečiti decu da varaju u školi. O tome ne odlučuje premijerka, jer je ona svoj put već odabrala. Odlučujemo mi.

Ali, nažalost i mi smo već odabrali. Kako drugačije objasniti činjenicu da nas, otkako je sveta i veka, tj škole i dnevnika, predvode najgori đaci?

Komentari

Komentari