Foto: 
autor nepoznat

Ništaci

Svima je jasno da je razdvajanje na kaste postalo sve jače. Mnogi koji su do pre nekog vremena imali koliko-toliko da se uz velike muke uguraju u donju srednju klasu, sada to više ne mogu, već su prosto ispod donje crte egzistencije, uz silne račune i ponekad malo gladni. Siromaštvo.

S druge strane su oni koji su sve oko sebe pretvarali u rat za profitabilna mesta. Mešavina ničega sa još manjim. Višedecenijski, tvrdo kaljeni, Mamonovci bez šanse za resocijalizaciju. Bogatstvo.

Posle izlistavanja svih "rešenja" i višegodišnjeg uvida u mentalni nered jedne budale koja sebe objašnjava na skoro svakodnevnoj osnovi, dolazi se do zaključka da su pronašli dobitnu kombinaciju:

- dve šake besmislice sa povremenim utrpavanjem kulture, da ne bude dosadno

- dve do dvadeset slanina sa mišljenjima i stavovima

- tri voza direktne kenjaže onog defekta, ili bar duplo toliko o tome šta neki drugi defektni misli o tome šta je prvi degnerik izvoleo izjavati

- dodati puno začina - one smrdljive vrste

- i za kraj golo govno u dezert-tanjiriću

I tako...

Uz redovne vrteške tipa 'pokušaji atentata - organizatori su svi, sem lojalnih.' Ubistva, samoubistva, razne mafije (koje više nisu tako popularne, jer su sada moderni klanovi unutar stranaka), pa ko je valjao gudru, ko švercuje belo roblje, ko na papirološke i druge mulje izvukao neku kintu, imanje i ostalo i kad se to sve dobro umiksuje imate jedan te isti fazon već preko šest decenija, ali sve je to prihvatljivo, zato što može i gore, zar ne?

Urušavanje je doživelo čitavo okruženje, pa su inženjeri postali "Ej, Mile", pa tako ginu kao ilegalci, pa se ne zna ko, šta, kako...ali, pouzdano se zna da je neka lova promenila vlasnika, pa "mir, mir, mir, niko nije kriv" pa "truć bluć", pa "nema me više" emisija koliko oće živa duša.

Kada se iz uređenog život dovede do neuređenog, pod pritiscima sa svih strana, jasno je da je to bolest i pošto je bolest u pitanju, postoje samo dva krajnja ishoda. Ili će te bolest ubiti, ili ćeš se boriti s njom dok ne nadjačaš. U prirodi bolesti je da se hrani kao parazit i da kvari sve moguće, a proizvođači bolesti sa umišljajem su zapravo zločinci koji, poput bolesti, parazitiraju na telu veličine naroda, a neki i na još većim telima, pa i na dramatičnom nepoštovanju okoline, što ultimativno dovodi do smrti...

Pod navalom raznih "znalaca", a bogami i "specijalaca", većina mislećih se prosto povukla i sad se prave blesavi, a od one šake jada koja dreči na sav glas veće promene ne mogu da se očekuju, jer masovnost je svakako mrtva, a često i logističko, ili bar plansko-tehničko ponašanje, što u krajnjem zaključku može samo da znači "džaba ste krečili". Iako i sam ponekad riknem da mi se čini da cela džungla drhti, moja misao nije dovoljno jaka da bar izazove reakciju kupovanja benzina i raznih eksplosiva, pa da uredno, slavljenički, pucamo u vazduh i da bakljiramo kao divlji. Ali, moja misao nema tu težinu, jer moja reč se ne čuje ni u komšiluku, a kamoli negde dalje. Dakle, po nekom algoritmu radim nešto što ne daje nikakve rezultate i uporno pokušavam sa mlakom vodom da skuvam kafu, što je prilično jadno i neukusno.

Tako da sam u završnoj fazi komentarisanja raznih gluposti, jer ne vidim, sem u nekoliko ljudi, želju da se krene putem pravih promena. Jer, lepa je fotelja meka, čaša vode i život koji moraš da gledaš na TV-u, jer u stvarnosti ne možeš sebi da priuštiš ni kilo mesa na mesec dana. Postalo je besmisleno truditi se uopšte, kao što je je previše iluzije da stvarno možemo da se izborimo sa humanoidima bez trunke savesti. Jedino čega se plaše je ono što je u savršenom skladu sa mamonovskim ustrojstvom - a to je materija, konkretnije lova i život. Ako se ubrzo svest normalnih ljudi ne navikne na to i počne da smišlja konkretne stvari, normalni ljudi će nestati i to bi bio nestanak one tihe, trule vrste, a ne nestanak u veličanstvenoj borbi do poslednjeg. I zbog toga smo Ništaci.

Komentari

Komentari