Foto: 
승현 문

Slobodan Praljak - naša priča

Da smo u Haškom tribunalu videli sve – od smrti pod nerazjašnjenim okolnostima, preko samoubistava, do smrti pred TV kamerama – potvrdio je slučaj Slobodana Praljka, bivšeg načelnika Glavnog štaba HVO, koji je nakon što mu je sud potvrdio presudu na 20 godina zatvora za ratne zločine, popio otrov. Dramatičan kraj jednog od „skladatelja“ užasa bratoubilačkog rata, u kome je skončala bivša Jugoslavija, svega nedelju dana nakon osude na doživtni zatvor njegovog kolege Mladića, trebalo bi da spusti zavesu na celokupno nasleđe zlehudih devedesetih godina. Zavesu će, međutim, spustiti samo sud u Hagu, nakon što je obavio svoj posao. Mi ćemo na epilog svojih pogrešnih izbora iz slavne nam prošlosti morati da sačekamo.

Za razliku od nas, oni koje smo u toj prošlosti birali za svoje vođe više ne moraju da čekaju ništa. Svako od njih je, na sebi svojstven način, stavio tačku na svoju priču. Po tome kako smo mi na to reagovali, vidi se koliko smo daleko od raspleta u svom delu drame. Presudu Mladiću ovde smo dočekali kao osudu celog srpskog naroda, dok su je u isto vreme naša bivša braća preko Drine slavila kao vrhunac pravde. Iako u šoku od slučaja „samoubistva uživo“, nije da smo uspeli da sakrijemo smešak nakon vesti da se Praljak otrovao; a njegov šekspirovski gest žale oni u čije ime je (baš kao i Mladić u naše) ubijao. Oni koji čitavu situaciju posmatraju zdravorazumski, ceneći je kao prirodan sled okolnosti  i potvrdu banalnosti zla, koje se sobom nosi rat i poratno doba, su – naravno – u manjini.  Do većine još uvek nije stigla vest da je rat završen.

Da jeste, samoubilački akt jednog eks-generala, osuđenog ratnog zločinca bio bi prihvaćen kao takav – samoubistvo i kraj jedne ere. Ovako, njegova i Mladićeva sudbina za nas su umesto koraka napred označile još jedan skok unazad. Tamo gde su nas baš oni ostavili.

Haška presuda trebalo bi da posluži utvrđivanju (i prihvatanju) odgovornosti i zadovoljenju pravde zbog nedužnih žrtava. No, u našoj stvarnosti njena jedina svrha je u tome da nanovo podeli i zavadi i žive i mrtve – dželate i žrtve.Oni koje smo izabrali da nas vode danas, a tome u prilog govore reakcije zvaničnog Beograda, Zagreba i Sarajeva na slučaj Praljak, potvrđuju – da se kojim slučajem vratimo u devedesete ne bismo uradili ništa drugačije. Možda bismo se samo klali gore i više.

„Nema smrti bez sudnjega dana“, kažu stari. Nemam nameru da aplaudiram sudnjem danu Slobodana Praljka, niti usudu Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića, Mladića ili Karadžića... No, ne mogu da se ne zapitam – kakva bi nam sudbina bila da su oni svoju zapečatili pre nego što smo im dali mandat da sa našu zauvek upropaste? Da se razumemo – nije trebalo da se Slobodan Praljak ili bilo ko od njegove sabraće po zlu otruje, trebalo je samo da nikada ne dobiju priliku da zatruju nas i unište nam živote!

Da je sreće, gore pomenuti predstavljali bi samo grupu ludaka, kojoj je na vreme osujećen plan da se igraju rata. Na našu nesreću, oni su samo grupa ludaka koja crkava po zatvorima, koju je nasledila nova grupa ludaka koja crta granice po kafanskim salvetama. Ne moram da vas podsećam gde smo završili kada je prošli put nekome od naših ludaka palo na pamet da to radi!
Zato, vreme je da ukapiramo – niko ko je ubijao u naše ime nije bio heroj. Niko ko se zbog toga ubio nije mučenik. I nijedna presuda u Hagu neće doneti pravdu ako ih mi konačno ne osudimo. U suprotnom – Praljak se stvarno spasao.

Komentari

Komentari