Foto: 
ghengis774

Samo (mrtav) gladan novinar je dobar novinar

Deviza „Zavadi, pa vladaj“ višestruko je istorijski potvrđena. Nema te vlasti, koja se o nju nije okoristila. Ali, da bi se vladalo što duže, a najpre što sigurnije, potrebno je zavladati medijima. I zavaditi ih, naravno. Nema zemlje, koja to može bolje da potvrdi od Srbije. Od prvog štampanog lista u negdašnjoj Knjaževini, do modernog doba, u kome se medijskim pozivom, čini se, bavi svaka šuša, nema vlasti koja nije upražnjavala praksu „prevaspitavanja“ novinara. Tu i tamo, neko bi zbog neke vesti dobio po prstima, neko po nosu, neko po metak (u potiljak); sve u zavisnosti od toga koliko je vlast bila darežljiva, domišljata, tj razljućena. 

Sloboda medija doista je precenjena kategorija, gotovo utopijska. Tako je u celom svetu. Zašto bi Srbija zaostajala? Istina, čak je uspela i da ode korak napred u odnosu na ostale i tu zaostalost dovede do savršenstva. Do juče ubijani, mučki, s leđa, bez tragova i dokaza, novinari su danas pošteđeni takvog scenarija. Svi koji se bavimo ovim poslom, možemo da odahnemo. Niko nas neće ubiti, ni „samoubiti“ kao Ćuruviju ili Dadu Vujasinović. Nasuprot krvavih devedesetih, domišljati jahači apokalipse dvehiljaditih dali su nam pravo da ne skončamo naprasno, već da umiremo polako. Od gladi, uglavnom.
U zemlji gladnih, to i nije neka vest. Zato ne iznenađuje kada štrajk glađu jednog našeg kolege ne potrese nikoga, osim šačice istomišljenika. Ni narod, ni narodnu vlast. Naravno, jer gladan gladnog ne primećuje, a sit gladnom ne veruje. Pitanje je, međutim, da li bi se neko osvrnuo, da je pomenuti kolega, umesto gladovanja, odlučio da narod i vlast gađa bananama. Ne bih da mi narod zameri, ali sigurno je da mu je poznatiji Željko Mitrović od Vukašina Obradovića. Ne bih ni da budem u nemilosti vlasti, ali ni ona ne može da porekne da joj je Mitrović draži od Vukašina. I jedni i drugi ne mogu da poreknu da im je od praznog stomaka milija banana. To nikako ne bi predstavljalo problem da se, na nesreću svih nas, tu i tamo ne izmigolji neko ko misli drugačije. Poput pomenutog Vukašina. Njegov slučaj predstavlja paradigmu života svakoga, kome u ovoj zemlji nisu istovremeno prazni i stomak i glava. Ako niste među onima, kojima se povremeno dobaci neka banana, ostaće vam samo da okrenete ključ s druge strane vrata i polako crknete. Od gladi, jasno je.  

Ovaj novi metod za (siguran) odstrel novinara, savršen u tome što se umiranje od gladi u Srbiji podvodi pod prirodnu smrt, garantuje dug vek njegovim izumiteljima - onima, kojima je narod dao vlast. Potvrdu tome daju oni koji, uz pomoć vlasti, bananama, diriguju životom naroda. Između njih i naroda,koji je pre par dana našem kolegi merio vreme – koliko će izdržati, tj poživeti gladan, nema razlike. Izuzev u tome što je njima stomak, kao i džep, pun, a narodu prazan. Između njih i vlasti, s druge strane, nema razlike ni u pogledu džepa, ni glede stomaka.  Za račun naroda, nema je ni između njih i novinara - i onaj koji uvodi majmuna u televiziju, i onaj koji u novinama piše istinu, bave se istim, medijskim zanatom. Razlika je poznata jedino nama, na suprotnim, tj zavađenim stranama. I tu je naš problem. I odatle vreba najveća opasnost.
Narod, kome su svi novinari i mediji isti, nije ništa kriv. No, ima onih koji bi trebalo da uoče razliku i da u skladu sa tim reaguju. Uz isti tretman, naravno, ali i uz jednake aršine. Zbog toga oni jesu krivi. Možda smo krivi malo i mi, jer nas je mnogo, iz mnogo razloga u zavadi. I to bi valjalo promeniti.

Narod bi rekao „Ne lipši, magarče, do zelene trave!“. Od gladi, razume se. Do tada, jedan savet – ako sretnete sitog novinara, ne verujte mu ništa. Samo gladan novinar je dobar novinar. I mrtav. Ali, to je već druga priča, iz drugog vremena.  Za sada, podela na gladne i site dovoljna je da prepoznate one prave. 

Komentari

Komentari