Foto: 
CJ Sorg

Skupština i priključenija

Skupštinska hronika Srbije bremenita je svakakvim događajima, tragičnim, komičnim, bizarnim. U prošlom veku, u istoriju parlamentarnog života Kraljevine SHS krvlju se upisao Puniša Račić, poslanik Narodne radikalne partije, revolveraškim obračunom sa poslanicima Hrvatske seljačke stranke. U novijoj istoriji, monopol nad skupštinskim incindentima držao je opet radikal, Vojislav Šešelj, poznat po lomljenju inventara, polivanju vodom, tučama, čupanju mikrofona... Njegova sabraća, docnije će biti poznata po iznošenju iz skupštinskih klupa, a posestrime po tome što su, uz obavezne kletve do dvanaestog kolena unapred i u rikverc, na predsedavajuće znale da udare i cipelom.

„Što se grbo rodi, ni vreme ga ne ispravi“, reče jednom jedan mudar čovek. Reklo bi se, našoj skupštini se „od malih nogu“ nije dobro pisalo. Sad kad je „poraslo dete, osamostalilo se“, i to u doba kada se živi brže, jače, bolje, moglo bi se očekivati da je ipak preležalo dečije bolesti. Da se u skupštinske klupe vratio red, da narodne poslanike odlikuju maniri, da raspravu u najvišem narodnom predstavništvu krasi kultura dijaloga, svojstvena jednoj modernoj i naprednoj državi.

„Malo morgen“, reče jednom jedan čovek. Tj Milošević.

Da mi je neko, dok sam bila dete, koje je radije biralo skupštinske prenose nego crtaće, u doba turbulentnih devedesetih rekao da će mi kao odrasloj nedostajati Radoman Božović, rekla bih mu da je kompletan idiot. Ali, danas je drugačije. Samo par minuta zadržavanja na drugom, tj skupštinskom kanalu javnog servisa, koji direktno prenosi najveći cirkus u Srbiji, dovoljno je da izustim: „Vrati se, Radomane, sve ti je oprošteno!“. Namerno iz ove priče izostavljam, recimo, kolmovanog Dragana Tomića. Radoman je, priznaćete, bio lepši za oko i prijatniji za uho. O energiji i sposbnostima da zasedanje drži pod kontrolom da ne govorimo. Ko se seća čuvenog duela sa radikalom Vasiljevićem, u kome je Radoman izgovorio ono čuveno: „Gospodine Vasiljeviću, budite kulturan i sedi na svoje mesto“, a na njegovu opasku da nad poslanicima vrši političko nasilje odgovorio sa: „Nasilje, sedi na mesto!“, tome današnja zasedanja Narodne skupštine i napori Maje Gojković da zavede red, deluju u najmanju ruku  tragikomično. Jeftini humor, loša gluma, u rangu sa „Parovima“ ili „Zadrugom“.
Ko onda da poveruje da su Dveri zaista tukle Maju? Kako da nam priča o nasilju poslanika ovog pokreta i masnicama na ruci nejake Maje ne bude smešna? Ne kažem da se sa Dverima moglo izaći na kraj u stilu Radomana Božovića,  ali da li je zaista bilo neophodno da taj cirkus ide toliko daleko, da predsednica Skupštine, po funkciji među troje najmoćnijih ljudi u državi, na sednici mora da zavrće rukave i pokazuje lekarske nalaze zbog pišljive „šljivice“ od dva centimentra? To valjda ne treba da nas čudi, jer se među poslanicima vladajuće većine odomaćilo da pokazuju razne rekvizite – cipele i zatvorske košulje su prevazišli, na red su došli – podaci o vojnoj sposobnosti, te informacije o položenim ispitima i ostvarenom rezultatu tokom studija iz indeksa, ni manje ni više, nego – predsednika Srbije! Šta košta onda predsednicu parlamenta da se hvali onim, čega bi se pametan stideo?

U takvim uslovima, nemoguće je ne zapitati se – koga narodni predstavnici zapravo predstavljaju? I ovi koji štipaju i oni koji se žale da su uštinuti? Da li su oni od naroda dobili mandat da prave šou program ili donose najvažnije državne odluke? Ako je u pitanju ovo prvo, narod bi manje koštalo SMS glasanje da Boška, Šešelja, Balšu, Martinovića ili Maju ostave u „Parovima“ ili izbace sa „Farme“, nego njihovo divljanje u skupštiskoj sali (a i prejedanje, verovatno, u skupštinskom restoranu)! Ako su željni popularnosti, koju imaju Tijana Ajfon ili Maca Diskrecija, a nije im strano majmunisanje na Pinku i Hepiju, mogli su da prave pogodbu sa Mitrovićem ili Peconijem, a ne s narodom, zloupotrebljavajući izbornu volju. No, ako uzmemo u obzir da se politički dijalog koji običava državni vrh svodi na optuživanje opozicije za „pišanje po grobovima“, a opozicija, kanda, voli da štipa – ne možemo očekivati da se bilo ko u ovoj zemlji ozbiljno bavim poslom, za koji mu je narod poverio mandat. S ozbirom na to da se ni narod nije proslavio u svojoj političkoj osvešćenosti, jer svoj glas daje za sendvič, a ne za ozbiljan program, mi smo još i dobro prošli. Ili nismo?
Realno gledano, ima li gore od ovoga? Možda je jedino užasnije od parade prostakluka i bahatosti u sprskom parlamentu to što je Puniši Račiću pre devedeset godina palo na pamet da poubija svoje političke protivnike. No, ni taj svirepi čin ne može se meriti sa drugim užasom, od koga nam, čini se, spasa nema. Reće je o užasu izbora, kada izbor ne postoji. Ako bi vlast raspisala izbore, kako najavljuje, koristeći kao arugment i haos u Skupštini, mislite li da bi se – sem par promena u glumačkoj postavi – ovo loše pozorište, o trošku naroda, završilo ili iole unormalilo? Istorija će mi dati za pravo da odgovorim odrično.

U nedostatku zdravorazumskih rešenja, možda ne bi bilo loše proveriti gde je i šta ovih dana radi Radoman Božović. „Kad je bal, nek je maskenbal“, kaže naš narod. A, i Maji Gojković je stvarno potrebna pomoć. Izuzev lekarske. I ne samo zbog modrice.
Ako me razumete.

Komentari

Komentari