Foto: 
David Salafia

Slepi za slepe

Nedavno je predsednica udruženja slepih i slabovidih „Beli štap”, Vesna Nestorović, završila u Mariboru obuku za kretanje sa psom vodičem, a pre nekoliko dana ona i Astor zvanično su prošetali beogradskim ulicama. To ne bi bilo ništa neobično da Astor nije prvi pas vodič za slepe i slabovide u Srbiji. Kampanja ovog udruženja za kupovinu psa vodiča trajala je čitave dve godine. Iz te kampanje skupljeno je 15.000 evra, koliko je koštao ovaj jedinstveni labrador, obučavan u Sloveniji.

Srbija je među poslednjim zemljama u Evropi dobila Zakon o kretanju uz pomoć psa vodiča. Kod nas do ovog meseca nije bilo ni jednog takvog psa, a još uvek nema ni sertifikovanih dresera, niti odgajivačnica koje bi se bavile ovakvom vrstom obuke. Koliko u tom pogledu zaostajemo za svetom govori podatak da je prva škola za obuku pasa vodiča osnovana u Nemačkoj još tokom Prvog svetskog rata, a obučeni psi pomagali su vojnicima koji su u ratu izgubili vid.

Kad se u Srbiji govori o diskriminaciji, onda se najčešće govori o diskriminaciji tzv. LGBT populacije, Roma i žena. Postoji razvijena soroševska agentura, instalirana u mnoštvu nevladinih organizacija, ali i u ministarstvima, koja se ozbiljno bavi problemima i „problemima„ manjinskih grupa i koja sprovodi projekte iz oblasti „unapređenja ljudskih prava“, vrlo često sponzorisane iz inostranstva. 

Osobe sa invaliditetom nisu manjina koja je u prvom planu, kad je reč o ljudskim pravima i diskriminaciji, iako su problemi sa kojima se oni susreću više nego realni. Nijedan homoseksualac danima i nedeljama neće ostati zarobljen u svom stanu, jer u zgradi u kojoj živi ne radi lift, ne dešava mu se da ne može da se kreće, kao što javne površine nisu prilagođene onima koji se kreću uz pomoć invalidskih kolica, a ne znam ni jednog Roma koji ne može da studira, jer ne postoje knjige na kojima bi mogao da uči, kao što je to bio slučaj sa jednim slepim studentom prava iz Niša. Ovaj mladić tokom studija je imao samo jednu knjigu na Brajevom pismu, pa se za sve druge knjige snalazio tako što su mu ih roditelji čitali, a on pročitano prekucavao na Brajevoj mašini. Koliko je to bio naporan posao govori i to da jedna knjiga od 600 strana, kad se prekuca na Brajevo pismo, ima 2.500 strana i teži 30 kilograma. I pored svih ograničenja sa kojima se susretao, ovaj uporni momak diplomirao je 2012. godine kao jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji.

Jasno je iz svega navedenog da slepi i slabovidi nisu interesantni nevladinim organizacijama. Na projekte za unapređenje njihovog položaja ne troše se silni novci, niti se iko setio da napravi “paradu” za slepe i narodu skrene pažnju na njihove probleme. Nevladine organizacije u Srbiji slepe su za slepe, ali ono što je najgore od svega, jeste to što diskriminaciju nad njima, suštinski, već godinama i decenijama vrši sama država, ignorišući njihove probleme. Primera radi, od 2012. godine u Srbiji je omogućena promena pola iz medicinskih razloga o trošku države, dok, sa druge strane, jedna slepa osoba, ne samo što ne može da plati psa vodiča, nego u Srbiji ne može ni da ga nabavi.

Nedavno nas je i poverenica Brankica podsetila da je “u Izveštaju Evropske komisije o napretku Srbije za 2014. navedeno da su i dalje najdiskriminisanije grupe Romi, LGBT osobe, kao i osobe koje žive sa AIDS-om, a da se u pogledu diskriminacije homoseksualnih osoba sve češće prijavljuju slučajevi diskriminacije u oblasti zapošljavanja”.

Ovde se, dakle, na sva usta priča o nekim slučajevima diskriminacije u oblasti zapošljavanja, za koje sam uverena da se mogu nabrojati na prste jedne ruke, dok, istovremeno, postoje ljudi kojima nije omogućeno da se slobodno kreću, kojima nije omogućeno da se školuju, i čija prava štite isključivo njihove porodice ili eventualno udruženja, koja oni sami osnivaju. Pritom, osobe sa invaliditetom zaista imaju problem sa zapošljavanjem, jer, čak i da uz sve teškoće sa kojima se susreću uspeju da se školuju, teže će naći posao, nego jedan homoseksualac, koga, uzgred, niko i ne pita za seksualno opredeljenje prilikom zapošljavanja.

I kao što smo iz Životinjske farme naučili da su “svi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih”, tako u Srbiji možemo da vidimo i da su svi diskriminisani, ali su neki diskriminisaniji od drugih.

Dragana Miljanić

Komentari

Komentari