Foto: 
Simon Blackley

Šta radi Srbin

Ja vam neću sada kritikovati vlast, partije, političare. Ne, to nije tema ovog teksta. Hoću da pretresemo malo život običnog Srbina.

Bili smo svedoci skorašnjih protesta. Da, to je bilo pozitivno. Najzad izaći na ulice i reći ljudima na vlasti ko je kome gazda. Ali avaj, splasnuli su vrlo brzo. Zašto? Zato što su zahtevi ispunjeni? Naravno da ne. Početni zahtevi su bili jako glupi, poput smene Maje Gojković. Šta bi postigli time dragi Srbi?

Da li bi vam se povećale plate? Da li bi vam bilo lakše da nađete posao? Odgovor je ne. Time što jednog pijuna zameniš istim takvim pijunom nećeš dobiti ništa. Mada, to bi nekako i progurali, ajde.

Veći je problem bio sama organizacija. Organizatori nisu bili jasni u tome šta žele i kako žele. I još gore, bili su fantomi.

Da, fantomi, isti kao i oni iz Savamale, jer su se skrivali iza ekrana telefona i kompjutera. I za kim da krenu ljudi? Za facebook-om? Ne, treba nam ličnost, treba nam vođa, tj trebao nam je. Sada više nije ni važno.

Ali, tu nije kraj našim mukama.

Bunili su se svi... Studenti, penzioneri pa čak i oni koji nisu bili na glasanju. Čak i oni koji nisu ispunili svoju građansku dužnost, došli su da prave broj i sebi popularnost jednom laganom i relaksirajućom šetnjom.

Ajnštajn je jednom rekao da će ratovi prestati onda kada ljudi budu odbili sa se bore u njima. Slično bi se moglo reći i za vlastodršce u nekoj zemlji. Kada ljudi budu prestali da biraju, slušaju i idu uz dlaku njima, onda će oni biti srušeni, kada bi to uradili i sa sledećom garniturom, ukoliko bi bilo potrebe, onda bi se ona treća malo zamislila pre nego što fontane umesto bolnica plati iz narodnog džepa.

Nije ni tu kraj našim mukama, zapravo naše muke su postale tako velike da su prestale imati i početak i kraj, postoje samo one kao neka činjenica koja nas stalno progoni.

Ali ajmo ovako. Više nije dovoljno da komšiji crkne krava, sada moramo da gledamo, ili još bolje, strimujemo kako se to dešava. Hoću reći da ljudi počinju gušiti altruizam zbog hedonizma i sujete.

Ako je neko otvorio firmu, onda je lopov, ako nema posla, onda je lenčuga. I tako u krug.

Ljudi ovde nemaju "kulturu trgovine", odnosno, naviku da sve što traže plate i svemu što nude daju cenu. Svi mi, pre nego što kupimo kartu za koncert, pokušamo da nabavimo karte negde besplatno, ili umesto da kupimo album, skinemo sa youtube sve pesme. Isto je i sa međuljudskim odnosima. Bitno je da "znaš čoveka", ili da bar znaš čoveka koji zna čoveka preko kojeg možeš da završiš sve i sve to besplatno.

Naši roditelji su odrasli za vreme socijalizma i to je bilo super za njih, ali ne i za nas. Jer smo i mi vaspitavani da razmišljamo kao da je i dalje to vreme, ali ono je prošlo, došlo je novo, slobodnije da, ali prijatnije ne. Nekada je bilo bitno da se pokoravaš, sada da ti se pokoravaju. Ali, jedno je ostalo isto, knjižica i to ne đačka, studentska, već partijska. Ona je postala alfa i omega uspeha u Srbiji i za to su krivi Srbi. A ne srpska vlast.

Zato apelujem na savest građana ove drage nam zemlje, nemojte biti crvi lešinara sa vlasti. Uzmite svoj život u svoje ruke i uradite nešto vredno za sebe i za celo društvo. Još je Adam Smit rekao da, ako svako radi u svom interesu, to dovodi povećanju blagostanja svih. A, ja mislim da je svakom i u pojedinačnom interesu život u državi umesto u "državi".

Vuk Dinić

Komentari

Komentari