Foto: 
guendal

Voditi ljubav, a ne srat'

Ne, ne i ne,  ako ste to očekivali, ne pada mi napamet da se više kritički osvrćem na našu podnošljivu težinu bivstvovanja. Čemu? Uostalom, sve je više mudraca i drugih logoreičnih faca i (ne)umova koji tvrde kako je ovo što živimo samo iluzija. Da je sve drugačije, a da mi zapravo svoje unutrašnje nezadovoljstvo projektujemo i svet doživljavamo onako kako nam odgovara, pa makar to bilo i najcrnje. Dakle, nemoćni, nesnalažljivi, nesposobni, kilavi, tunjavi i na druge načine hendikepirani u ovom liberalno-demokratskom logoru, u nemogućnosti da se ostvare, a iz zavisti, ljubomore, sujete i drugih psihičkih sranja jednostavno svet oko sebe prikazuju samima sebi onakvim kakav on nije. To isto, neki drugi, pod istim spoljašnjim nadražajima, vide sasvim drugačije, čak bi se reklo vlažno-ružičasto, ako znate na šta mislim. To je fenomen paralelnih svetova karakterističan za patokratije, a patokratija je sistem u kojem psihopate vode glavnu reč manipulišući normalnima.

Kako drugačije objasniti stanje u kojem dve kategorije ljudi, u krvnoj, komšijskoj, kolegijalnoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj vezi sve oko sebe, ili dobar deo toga, vide dijametralno drugačije? Jednima, recimo, govno smrdi, drugima miriše kao kupka obogaćena cvetom miloduha. A kada nekome govno miriše, onda je to najbolja potvrda ispravnosti šopenhauerovske teorije o svetu kao volji i predstavi, a ne svedenim i ogoljenim činjenicama. Mada, iskreno rečeno, čovek zaista mora da bude idiot pa da mu govance služi za stavljanje pod mišku i iza ušiju. No, idioti nam bar ne manjkaju. Ali, nije to sve. Prostim uvidom u svekoliki raskol na relaciji napredni- i zastajkujući da se zaključiti kako oni skoro sve vide i doživljavaju drugačije. Bezbroj je primera, ali ukratko, sve ono što je naprednima napredno, zastajkujućima je bljak.

E, sad, ima tu i nekih propusta koji su očigledni i za jedne i za druge, ali to se uglavnom svodi na mnogo toga što su zasrali oni prethodni i to se, čini se, ne da ispraviti, a ni miriti se sa tim nije korisno. Nije moguće da naši jasnovici i putovođe ne vide u kojim smo govnima, sve te nepismene duduke, te na polni organ zarađene funkcije i zvanja, sva ta klanja i silovanja, korupciju, prostaštvo, pohlepu, epidemiju primitivizma i animalnih svojstava čoveka (čuj mene, čoveka), tu osionost onih koji su na najgorim i najkrvavijim akcijama uspeli da naprave svoje imperije? Nije valjda da je moguće da niko od dva miliona vojnika partije nije u stanju da oseti smrad u kojem se gušimo i da im to miriše?

Ali, a to je još jedna od metoda predstavnika patokratije, i kada je najgore–širite optimizam, svuda i na svakom mestu, bez obzira na ukus, meru i   logiku. Gebelsovski lažite, mlatite, preuveličavajte, izmišljajte, radite šta vam se prohte u ludoj glavi samo nikada, nikome ni po cenu smrti, ne priznajte da je onako kako jeste. Jer, to ubija elan, to otupljuje kreativnost posustalih kreatura, to truje ustajalu krv melanholično depresivnih leševa koji hodaju, to ubija naciju koja je tek protutnjala pored bankrota, kao Halejeva kometa, koja je,  još uvek nadomak pakla koji je kao crna rupa privlači sa svim onim što je u njoj, mislim naciji.

I to je u redu, to je humano. Zašto teškom bolesniku neprekidno nabijati pod nos miris ilovače? Bolje je šaputati mu o Havajima ili Halkidikiju sa naglaskom na kupačice u tangama ili bez njih, podsetiti ga na kao BDP osisatele primerke koji se prosto nude, na noć okićenu zvezdama koje blješte večno za razliku od njegovog već tročetvrtinski utuljenog žića. Jer, nada umire, na kraju, zar ne? A mi smo kraj odgledali davno i ovo nam dođe kao neki život posle života, kao da na same sebe gledamo iz neke astralne dimenzije i ne možemo da se načudimo sopstvenoj tupavosti i prostoti koja je u međuvremenu postala nacionalni brend.

Nade, braćo, nade narodu dajte, a ne hejt i žute plovke! I nije na vođama da govore ono što svi vide, čak i kad se trude da ne vide, na njima je da budu to što jesu, vizionari, putovođe, ljudi sa idejom i iznad svega optimisti. I zato nam ponekad deluju kao Narcisi, zlatousti, praznousti ili jebem li ga... ali nadasve puni elana, volje i uvrenja da bolje sutra samo što nije. A to je ono što narod voli, to je taj bedem ponosa i inata koji nas čini neuništivim u neprekidnom propadanju. I nek nema hleba, penzija, plata, mozga, neka nas vode najgori i nepismeni, neka uživaju u balagodetima života oni koji su za kavez, neka ne znamo kud idemo i koji smo se krasni tamo zaputili, neka sve ide u tri lepe, ali mi idemo napred i pevamo hej ho, hej ho... kao veliki patuljci malog sveta koji može da nam pljune pod klozetsku dasku ili da nam popuši. Dodamo li tome i sirotinjsku zabavu u vidu polnog i celovitog (dvopolnog) opšenja koje nikad nije blo jeftinije, onda zaista dolazimo do zaključka da smo mi jedan retko srećan narod sa idealnim vođom kojeg samo treba pustiti da nas vodi i verovati mu bez pogovora  jer se ne može negirati da iz njegovih punačkih usta blagotvorne mantre ka nama lete, kao konfete. Prema tome, manite se jalovih diskusija, nazadnjaci, bitno je voditi lubav, a ne srat'. Ili, prostije rečeno, jebite se ljudi, od poštenog života ovde ionako sreće nema.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari