Duško Đurđić

Rođen 6. januara 1964. u Novom Sadu. SSS, nezaposlen. Oženjen. Bio otac i bio deda...izgubio ćerku i unuku u mučkom ubistvu. Živi u Novom Sadu.

Gledajući ih polagano, setio sam se kada su slike nastajale…od rodjenja, prvih koraka, polaska u školu…celo njeno odrastanje. Zastao sam na jednoj slici gde je uslikana za stolom, ispred nje sveska i knjiga, a ona premorena, skoro zaspala.

U ovo predvečerje svog života, razmišljam šta je to što mogu zvati “lično moje“?

Tek kada sam krenuo u srednju školu, usmereno obrazovanje, prokletstvo moje generacije i eksperiment za zaborav, počeo sam da pravim, najpre sitne nestašluke, pa onda one kada sam svoje nastavnike i profesore dovodio do ludila.

Danas je najmoderniji način stvarati prijateljstva preko virtuelnih mreža. Dugo sam odolevao da se priključim tom trendu, jer kako da zovem nekog prijateljem, kad mu ne čujem glas, ne vidim oči.

Zovem se Nikolina. Najmlađa sam žrtva nasilja u porodici. Rođena sam na današnji dan kao zdravo i srećno dete.

Od prvog trenutka sam se zaljubio u nju…predivna crnka duge kose, okruglih očiju..sve je na njoj bilo savršeno. U njenom pogledu sam video da se i ona zagledala u mene. Njena majka me je zamolila da je upoznam sa gradom u kojem će živeti i ići u školu.

Osamdesetih godina prošlog veka, kada još nisu postojale razne društvene mreže, postojala je jedna radio emisija na radio 202 koja je spajala ljude. Zvala se”Ozon” i puštala se nedeljom od 20h. Voditelji su bili Vlada Jevtović, sada pokojni i Darko Kocijan, sjajni ljudi koje sam imao čast da upoznam.

Postajemo polako neka vrsta androidnih bića koja su pobegla iz ljudske realnosti gubeći svoja osećanja i svest.

Srce ga je bolelo gledajući brata, još mladog čoveka, koji je uvek bio veseo, voleo da se druži i veseli, a sada…sada je izgledao kao neka lutka koja mrda očima.

Pages