Goran Došen

Goran Došen je rođen 4. jula 1981. godine u Sarajevu. Završio je gimnaziju i vječiti je student Fakulteta političkih nauka. Živi i radi u Beogradu. Od 2019. godine objavljuje svoje radove u više zbornika. Prednost daje prozi nad poezijom. Autor je knjige „Dnevnik jedne jeseni“.

Stajao sam na litici zagledan u bezdan. Koliko li ima do dole? - pitao sam se. Imam li snage za taj posljednji korak? Koliko bi pad trajao? Sve što treba da uradim je da napravim samo jedan korak. Nisam se plašio smrti, bar sam tako govorio sebi, već onoga što će se desiti ako preživim. Šta ako ostanem u bolovima, invalid, nepokretan? Ko će da brine o meni?

Eho udaraca sjekire pronosio se kroz toplo septembarsko jutro. Gomila isječenih drva uzdizala se u dvorištu dvospratne kuće, dok se jedan mladić borio sa panjevima i kvrgama na oblicama koje je cjepao. Znoj se u malenim potocima slivao niz njegovo čelo, obraze i tijelo. Bilo je pretoplo, iako je bilo tek devet sati.

Umiruće sunce bacilo je posljednji pogled na svoj odraz u kapima kiše koje su zaostale na lišću i travi nakon današnje provale oblaka. Nebo se zarumenilo i sunce je zašlo za planinske vrhove. Temperatura je istog trena počela da se spušta. Vedra noć, naročito u planini najavljuje mraz.

Duboko sam udahnuo. Opijao me je taj proljećni vazduh. Osjećao sam sunce u očima. Osjećao sam zujanje u ušima. Grudi su se nadimale. Poslije onako ljute i hladne zime, ovo je bio dar. Sunce je granulo, bilo je relativno toplo, dan kao stvoren za šetnju. I bilo je vrijeme da protegnem ove moje noge, zaspale i željne malo lutanja.

Zoranova mala spavaća soba, imala je ulogu i radne sobe. U ćošku je stajao rasklopivi kauč sa skoro uvijek neraspremljenom posteljinom. Uz kauč je bio stari kompjuterski sto, koji je sada služio kao pisaći. Pored vrata su stajale dvije ručno pravljene police za knjige. Napravljene su vješto, ali od materijala koji je bio dostupan, tako da su bile mješavina dasaka, iverice i šperploče. Sadržavale su skromnu biblioteku od nekih 300 knjiga.

Teška metalna vrata okružnog zatvora, zatvorila su se za njim. Pogledao je oko sebe, u ono što ga okružuje i shvatio da ljepši dan nikada prije nije vidio. Sunce je sijalo, ptice su pjevale, sve je bilo savršeno. A tek je bilo jutro. Duboko je udahnuo dopuštajući da mu vazduh slobode ispuni pluća. Bilo je moćno. Malo mu se i digao od tog osjećanja. Namjestio je stvari u pantalonama i uputio se prema parkingu. Tamo ga je čekao biser domaće auto industrije, naslijeđen od oca, Zastavin jugo florida.

Noć je bila ispujena glasnom grmljavinom i povremeno je, kao mačem, presječena bljeskom munje. Okean je bio nemiran i talasi su udarali snažno o stijene, gonjeni jakim vjetrom. Brodići privezani u luci, podizali su se i spuštali u ritmu disanja crnih voda okeana.

Neposredno uz luku stajala je jedna stara drvena ribarska kafana. Kišni slapovi slivali su se niz vremenom propali krov, pa niz trošne, mahovinama obrasle zidove.

Petkom radno vrijeme prolazi najsporije. Neko će reći, naprotiv, da je to slučaj sa ponedeljkom. Ne, ne. Ponedeljak prolazi baš onako kako treba, svojim tempom. Ali petak… Taj đavolčić se usidri, ukopa, odupire i ne popušta ni malo. Ni sekunde brže nego što je pisano. Naravno, potpuno je ispravno pretpostaviti da je to zato što željno iščekujemo vikend, pa nam vrijeme do njega mili poput puža. Sa jednim takvim tvrđenjem bi se najvjerovatnije složio i Ajnštajn sa svojom teorijom relativnosti. Ali nije to.

Smrt nije strašna, strašna je konačnost. Strašna je zbog toga što oduzima izbor i donosi izvjesnost. Kada smrt dođe po svoje, to je kraj. Ostajemo bez voljene osobe, bez voljenog bića. Ostajemo bez vremena i svega što je ta osoba nudila. Oduzimaju nam se sve mogućnosti koje je njeno prisustvo nudilo. Da, smrt nije problem, problem je konačni kraj. Smrt je samo manifestacija kraja. Bar do onog trenutka dok čovječanstvo ne nauči da prevari smrt ili da priziva duhove. Do tada, ovo ostaje neriješivo uz poneki pokušaj razmišljanja o zagrobnom životu.

Topla ljetnja noć. Sparna, a tiha. Ne čuju se ni zrikavci. Bože, zašto se ne čuju zrikavci? Tišinu ponekad prekida neki šapat. „Tišina tamo...“, ućutkuju nas komandiri vodova. Znoj curi ispod šljema. Da mi je za trenutak da ga skinem. Ćutim. Stežem pušku jače... Na svega pet stotina metara neprijatelj čeka. Da puca. Da ubije. Da ubije mene. Pucaću prvi. Ubiću prvi. Zašto je ovako vruće? „Tišina!“, umiruje šapatom komandir, „Neprijatelj sluša“. Uskoro će napad. Vadim bajonet iz korica i stavljam ga na pušku. Tijesno je ovde u rovu. I mračno. Usta mi se suše.

Pages