Goran Došen

Ladislav, kraljevski rizničar, sjedio je za masivnim drvenim stolom. Na zidovima oko njega visili su štitovi i kraljevska znamenja. Pomno je pregledao svitke državnog budžeta. Svaki čas treba da se sastane sa dvorskim savjetnikom vojvodom Miliborom. Nije bio siguran oko čega je ovaj sastanak pa je za svaki slučaj ponio sve izvještaje za posljednjih šest mjeseci.

„Eto i to je gotovo“, pomislila je u sebi Dušanka Jovanović Duška. Pomalo odsutno, gledala je u monitor lap – topa pokušavajući da se izoluje od buke u redakciji. Sjedila je za svojim stolom i opet  iščitavala mejl. Advokat ju je upravo obavjestio da je razvod okončan. Još samo da potpiše papire, ali to će se, kako je advokat rekao, obaviti čim se za to steknu uslovi, tj. čim prođe ova epidemija.

Danas je mama opet plakala. Ne volim da je vidim tužnu. Onda sam i ja tužan. Ovih dana mnogo plače. I ja plačem kada je vidim takvu. Od kada je počela ova epim…epedija…epdm… bolest ne idemo u vrtić. Mnogo mi nedostaju drugari i vaspitačica. Mama kaže da je sada najvažnije da se ostane u kući. Tata i dalje ide na posao, a mama je kod kuće sa mnom. Igramo se raznih igara da nam vrijeme brže prođe. Ponekad gledam kroz prozor i vidim čike i tete kako prolaze, a na licu imaju masku. Mama kaže da to tako mora.

Makadam je vrištao, dok su preko njega bijesno prelazili točkovi divljeg terenca. Kao i za dobrim konjem, tako se i za ovim automobilom dizao oblak prašine. Podnevno sunce, djelimično sakriveno iza oblaka, gledalo je pomalo začuđeno divlji trk ovog mehaničkog konja. Crni džip, prekriven tankim slojem fine kamene prašine, zaustavio se pred dvorištem stare seoske kuće.