Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

“Helou bejbi!”

“Helou, onli helou?”

“Jes! Aj em hir!”

“So, vat?”

“Hau ar ju?”

“Aj em ok, hau ar ju?”

“Džast fajn!”

“Du ju mis mi?”

“Oh, jes, ol  eternity!”

“Ju ar maj lav!”

“End ju ar maj lav!”

Stajao je u zagušljivoj i mračnoj sobi gledajući kroz prozor. Sat je neumoljivo kovao vremenske korake i svaki udarac je odzvanjao u tom usamljenom čoveku. Ipak je rešio da izađe napolje. Polako je obukao stari, naftalinski mantil i samog sebe bodrio da izađe iz ove mračne komore iz koje nije izlazio danima. Hajde, Borko, ne budi lenj i malodušan! Nisi ti jedini starčić na svetu, još te noge služe, još ti nisi za bacanje! E, Raša mi nije tu, Miladin negde vegetira, s kim da igram šah?

Krenuo je u nepoznato, po ko zna koji put. Sam je sebi zacrtavao ciljeve i sam ih je ostvarivao. Pasoš mu je bio popunjen pečatima  graničnih prelaza i posle nekoliko meseci bio je problem pronaći prazno mesto za novi. Ali, njega to nije brinulo, izvadio bi novi pasoš i sa besprekornom upornošću nezasitog avanturiste, putovao je i dalje po svetu. Šta ga je to vuklo tamo, negde? Taj odgovor nije znao, a nekako se nije puno ni pitao.

Stajala je na sred ulice. Posle osam godina, usudila se da dođe blizu zgrade u kojoj je imala neobično iskustvo. Da li i dalje postoji ta kapija, taj prolaz, to mesto, ne zna ni sama kako to da nazove, ali se dobro sećala svih detalja, snažnih osećanja, koji su joj promenili život? Sećala se da je tada imala osećaj da je sve ono nedokučivo, za čim je tragala, postalo jasno, čisto, shvatljivo i prihvatljivo. Osam godina joj je trebalo da savlada strah i dođe u tu ulicu. Čega se plašila i zašto?

Pomešala je boje i snove, dozivala anđele, jaukala, drala se, stenjala glasno i strasno, šaputala molitve i ubijala demone, sve to, ne bi li promenila točak sudbine. Ali, ništa se nije promenilo i dalje je bila u bolničkom krevetu, vezana kaiševima, sa beskrajnom filmskom trakom nekog horora u glavi. Stvarnost je bila strašnija, zaključi ona i brzo se vrati onoj traci.

“Dobro veče, dobar dan i jutro dragi gledaoci, svima vama koji ste podesili svoje frenkvencije sa najposećenijom emisijom na Svesvemirskoj roze televiziji “Iluzija je moja vizija”! Dobrodošli u budućnost! Mi smo sa vama, mi vam otvaramo oči i samo nama možete verovati! Kako je to jednostavno i istinito, evo, kao i ovo energetsko piće koje vam preporučujemo zbog lepšeg i jačeg doživljaja naše stvarnosti! Nadam se da ste se lepo smestili! Mars, Pluton? Da li se čujemo i vidimo? Da, dobro, Zemlja vas pozdravlja! Počinjemo!”

Starac je štapom po mokrom pesku iscrtao krug. Osećao je da je blizu rešenja svog životnog istraživanja. Da li će dočekati taj dan, pitao se često i  tiho bi se molio,velikom Zevsu, da ne umre u neznanju tako važnog odgovora? Zagledan ka horizontu gde su se nazirale barke vrednih ribara, gladio je svoju dugačku bradu razmišljajući o smislu i besmislu života dok bi talasi kao najveštiji lopovi krali njegove tragove u pesku. Misao o čoveku i njegovom postojanju postala je prava opsesija.

Na raskrsnici nebeskih puteva stajala je žena na čijim grudima je jedna mala ptica kljucala ranu, tu, negde iznad srca.To  i nije bila rana, samo je podsećala na nju, nazvala sam je ranom, jer je bila u telu žene. Bila je to, u stvari, mala, pravilno oblikovana rupa u koju je ptičica stavljala neobično plave bisere, ili nešto slično tome. Nikako nisam mogla da vidim glavu te žene, ali lepo oblikovane grudi i njenu desnu ruku koja je dodirivala jedan od bisera, jasno sam do detalja zapamtila.

Sedim u hladu na ležaljci nedaleko od mora. Pirka neki vetrić, tek da rashladi preplanulu kožu i osuši je još mokru posle plivanja. Prija. Kroz okrugle cvike, a la Dženis Džoplin, merkam plavi horizont. Cugnem hladan, zeleno-ljubičasti koktel, sa desetak kockica leda. Najzad, opušteno tonem u san.

Svetlost je tekla kao mleko kroz zatvoren prozor bez zavesa. Prosula se po tamno-crvenoj draperiji gusta kao krv. Najtamnije je bilo u očima bez zenica sa usnama koje nisu i neće nikada progovoriti.

Misli su bile vidljive kao klupko zmija koje su se otimale iz glave iako vezane za nju. Otimale su se uporno i jako do krajnjih granica uzaludnog.

Pages