Kristina Janković

Rodjena sam jedne davne godine, u mesecu poznatom po cvetanju ruza, želela da zarobim svet plesanjem, ali je pisanje zarobilo mene. Želim da preživim i dok sanjam mora, jer sam rodjena u ravnici, ja zapravo pišem. Budućnost ću videti šta će mi reći, pa se nadam da za biografiju još imam vremena. 

"Put do pakla popločan je dobrim namerama", setila se iznenada, gledajući u grm ruža, zagasito crvene boje. Porodica. Njena porodica je uvek znala šta je najbolje za nju, donosili su odluke, koje su trebale biti njene. I te svađe, u kojima nije učestvovala, ali od kojih nije ni bežala, stvarale su klupko, neodmrsivo u njenoj glavi. “Zašto se ne vole i ne slažu kao porodice u romantičnim filmovima, u reklamama, zašto njena majka nije pažljiva kao mama Majina? “, pitala se, a onda je i sama postala majka.

Postoje ljudi, Kao Relja što je, da doslovce vrbuju osobe svojom harizmom, bez obzira na to kako zaista izgledaju. On je u stvari bio mađioničar, opsenar sa pogledom ispod obrva, u dubinama zenica čiji kraj se ne nazire, lovio potencijalne žrtve u paukovu mrežu svog zavodništva. Podsećao je na Marlon Branda iz doba mladosti, što mu je davalo  preimućstvo u odnosu na ostale obične smrtnike., sve dok ga ne bi videli uživo, ali I tada bi okrenuo vodenicu na svoju stranu.

Išao je donekle pognute glave, kao da je upravo pušten sa robije, kao krivac koji se kaje za počinjeno zlodelo. Beše negde polovina jula, a dan dug letnji, nikako da prođe, da umine malo ona podnevna vrelina, koja ga je terala da se svađa sa ženom. Miki beše visok i mršav, na upalom licu videla bi se poneka bora ispod tamnih očiju i obrva, ispod nakostrešene kose i trodnevne brade.

Nije ni slutila da će je nekoliko nesmotrenih reči gurnuti u pakao poruge i odbacivanja. Kako se usudila da im kaže bilo šta, i to na prilično nedoličan način, svađom, iznošenjem nekakve istine? Koga je briga za istinu? Koga?

Bilo je nečeg divnog u tišini ranog jutra, kad prva ustane, kao po naredbi, brzinski se istušira, napravi sebi kafu iz automata za espreso, sipa u svoju omiljenu porculansku šoljicu, dok smišlja šta će obući za posao. Sat vremena kasnije bila bi prava ludnica, deca su se budila za vrtić i školu, obično bi se svađali, dok je pištao električni rešo, a mobilni se svaki čas oglašavao. Na tv-u je pričao sunđer Bob, mlađi je došao, tražio pljeskavicu da mu napravi sunđer Bob, a ne ona, jer ne zna tajni sastojak.

Ne vodi  razum čoveka što obnevidelo gleda preda se, već ga noge same guraju… Čini mi se da me boli glava od razmišljanja, ali nijednu konkretnu misao ne mogu uhvatiti. Ulazim u naš stan, osetim miris hrane, čujem Albinonija i gledam u svečano postavljen sto. Sve je nekako  previše mirno i uštogljeno.

Prilazi mi ponosno, sve je sam spremio, priča. Samo za nas dvoje, deca nisu kući. „Čemu taj cirkus!“ – pitam se, al osećam da to nisam ja, tako nepristojna, tako drska.

“Kako osoba može ostati normalna pored javnog iznošenja intime parova, koji  kače  slike svoje sreće po internetu, predani jedno drugome,  kao da se svete osobi koja ih je obožavala i volela? Koliko njih ranjava svoje bivše bezobzirno se hvaleći svojom srećom, kao da je ona doveka? Koliko? Nije li to gordost? “, mislila se Ana, ukotvljena u baruštini svojih opsesivnih misli koje je nisu proganjale samo kad je pila.

Odlučila sam da odem. Kada je već nemoguće pobeći iz sopstvenog života, moguće je promeniti mesto, koje me je držalo u procepu između prošlosti i budućnosti, u nekoj stalnoj nadi i verovanju da može biti bolje.

Nije bilo.

I šta ja imam od verovanja da će sutra doneti novo sunce, da će skinuti mrenu sa oka, i maglu iz koje pokušavam da izađem, da zaplovim drugačijim morima, kada si ti svezan kao sidro na dnu, a ja nemam snage da te pomerim.

Usne su mu bile tanke i opore, skupljene tako da su se videle sitne borice iznad usana, upale, male oči iz kojih je varničio ciničan pogled. Pravio se da je velikodušan i otmen, nikada ne podižući ton, a u stvari je bio jedna proračunata stipsa. Zvao se Panta, i smatrao je da ga je majka zasugurno mrzela, kad je pristala da mu daju jedno toliko glupo ime. Odselio se od kuće, čim je završio sa srednjom, zaposlivši se u jednom magacinu. Majka mu je toliko zvocala šta je dobro za njega, da je to bio jedini mogući način da preživi njenu dominaciju.

Kaća je išla do posla peške, preko niza malih ulica, zaobilaznim putem, gotovo do samog  savskog pristaništa,  gde je bila smeštena u jednoj od zgrada, neugledna novinska agencija, koja se bavila plasiranjem tračeva i poluistina, tzv žuta štampa. Kad se samo seti da je bila jedna od onih koji obećavaju, sa sigurnim poslom profesora ekonomije na fakultetu, a sad eto, sticajem okolnosti, radi kao novinar te iste, male agencije, vlasnice opake Nensi, čije ambicije su bile za dva do tri pedlja više od ostalih običnih građana.

Pages