Kristina Janković

Rodjena sam jedne davne godine, u mesecu poznatom po cvetanju ruza, želela da zarobim svet plesanjem, ali je pisanje zarobilo mene. Želim da preživim i dok sanjam mora, jer sam rodjena u ravnici, ja zapravo pišem. Budućnost ću videti šta će mi reći, pa se nadam da za biografiju još imam vremena. 

Kupio je jednokratnu kartu za mesto u koje nije nikad bio. Devojka sa šaltera ga odmeri i dade mu kartu za neki gradić na istoku Srbije. Zamahnu dugom kosom, da bi primetio njene talasaste lokne, ali on je ne pogleda.  Čovek u post(zreloj) fazi života, prosto umoran od života, dade joj novčanice,  koje izvuče zgužvane iz zadnjeg džepa farmerki. Delovao je po malo zapušteno i umorno. Mlada šalteruša je trepnula par puta dugim trepavicama, koje su njemu izgledala kao krila  ogromnih ptica koje je gledao na jednom od onih kanala sa životinjama.

Sat otkucava ponoć. Još uvek ne može da veruje da li je istina to što je videla! Da je ona, Silvija, providna, bezlična Silvija, pokušala da se ubije. Možda joj to nije prvi put. Zašto zapošljavaju slabe i depresivne osobe? Zašto? Dokazano je da su takve osobe u potpunosti nerentabilne. Ah, kakav užasan dan. Bolje da je ostala na Akademiji kao predavač.

Kao da je znala da će je neprospavana noć skupo koštati. Stigla je na posao, knapirajući vreme u sekund. Debela supervizorka, sa providnim očima, zarumenjenih obraza i plavom kosom, koja je izgledala kao šlem, pogledala ju je ispod oka, dok je pregledala nešto na kompjuteru. Silvija se uvuče u svoj drugi red do prozora, stavi slušalice i već se prvi korisnik mobilne telefonije javio. Bila je ljubazna, odgovarala na pitanja, pa je nastavila dalje sve do prve pauze. Pozivi su se nizali jedan za drugim.

Pošto je ostavila dete, prvih par dana se osećala kao da se ništa nije desilo. A onda je proradila savest. Nemir joj nije davao mira, pa je želeći da prikrije greh i strah od očiju drugih, odlazila od kuće, navodno u potrazi za poslom. Njena majka, ne shvatajući razlog njenog bledila i izgubljenog pogleda, pripisivala je to neredovnoj ishrani, što je bila samo delimična istina.  Jana je smatrala da nju ne mogu ganuti takva prizemna osećanja kao što su saosećajnost, empatija, ljubav, da je ona iznad toga.

Te svađe  među ukućana su jačinom svojih izgovorenih reči, razbijale crep sa krova, pa je jednog dana unutra počelo da kaplje... Bukvalno, kiša je probila krov. Devojka, ne više u cvetu mladosti, koja beše uzrok te neprekidne svađe, stajala je podalje, slušajući svog oca kako psuje videvši da je crep razbucan, kao da ga je neko namerno pomerao.

Posle par dana, proleće se vratilo, čak je pomalo zakoračilo i  leto. Od one posete ocu, osetivši iznenadnu prazninu u sebi, rekla je Martinu da mora nešto da završi, pa će se brzo vratiti. Koliko još sutra. Međutim, već je bio četvrtak, a njoj se nije dopadalo da se vrati na isti kolosek.

Probudila ju je kiša. Hladna, majska kiša je padala tako jako, ne nameravajući ikad da stane.  U prvi mah, nije raspoznavala prostor, kao da je magla jutra zaposela čitavu sobu.  Martinovo prisustvo ju je umirivalo, osećajući buru u sebi da će je preklopiti. Danas će se susresti, posle toliko godina, sa ocem, posle niza prepreka i laži koje su se nakotile, godine u kojima se borila dušom da zaboravi da je niko nije voleo, ni otac, ni majka, da su sve njene ljubavi bile promašene, osim jedne.

Izmučena prilika starca u pogurenom položaju, dok sedi na terasi sa šarenim ćebetom na kolenima, kao da pokušava da uhvati poslednji trzaj sunca. Martinu je sve to mučno, i ćutnja između njih je neprijatna, iako deluje neodlučno, rešio je da ispita slučaj do kraja. Oseća kao da je on pozvan da reši tu dilemu, nesklad nastao između kćeri i oca.

 Helenina ispovest je vukla neke melodramatične korake, činilo mu se da ga ponovo obmanjuje:

Nikada mu radoznalost nije bila jača strana, no, ta kutija veličine mobilnog telefona, koju je devojka preuzela u pošti, previše ga je interesovala. Ipak, nije se usuđivao da prekrši datu reč, kao da ona može da proveri da li je video šta je unutra.

Ličio je na one ludake sa manijačkim pogledom u očima, koji je krio iza naočara. Okruglo lice, tanke usne,  nisko čelo i nemarno  razbacana kosa, koju je često vezivao na potiljku kao da je samuraj.  Malo je govorio, samo kad ga neko nešto pita.  Hodao je nečujno, kao da se prikrada. Međutim, on je to radio iz urođene stidljivosti i bojažljivosti, toliko neprimerene današnjici, a izgled nije mogao da bira. Vremenom se navikao na to da ga smatraju čudakom, dok ga ne upoznaju, a onda bi shvatali da je on sasvim normalno biće.

Pages