Kristina Janković

Rodjena sam jedne davne godine, u mesecu poznatom po cvetanju ruza, želela da zarobim svet plesanjem, ali je pisanje zarobilo mene. Želim da preživim i dok sanjam mora, jer sam rodjena u ravnici, ja zapravo pišem. Budućnost ću videti šta će mi reći, pa se nadam da za biografiju još imam vremena. 

Prošla je još jednom svojom ulicom, pred kraj te godine 2002. godine, znajući da će  na uglu skrenuti ka njegovoj vijugavoj ulici. Pokušavala je da raskloni kosu sa lica, koja je rasuta po leđima, nemirno upletena od te košave, pa najzad odustade, nataknuvši kapu preko obrva. Modre prste, grčila je u džepovima, otvrdle kože, a usne suve i ispucale su se stegle od hladnoće. Neprimetno je prešla u njegovu ulicu, i zaustavila se pred njegovom zgradom, gledajući u njegov osvetljeni prozor lampicama sa jelke. Znala je da nije sam. Znala je i ko je sa njim.

Nedelja je. Sneg sipi. A u ovom gradu nema nikog osim nje, tako joj se samo čini. Ljudi prolaze mimo nje, ne poznaje nikog. Toliko joj je teško, pušta noge da je nose same, samo da hoda, koliko može. Mrzi zimu, ljudi su po kućama, neko izroni iz magle i mraka, protrčavajući kroz vetar i sneg. Doduše, lepo je kad je sunčan dan, a ne kao danas.

Pod dejstvom prizora, koji se tik pred njegovim očima odvijao, on se preobraćao u senzitivno biće, kakvo nikada nije bio. Njegov um je preplitao slike, gledajući u gracilnu sliku žene, tako nežnu i krhku, koja pleše, vođena vetrom, delujući nestvarno. Ponavljao je u sebi nepovezane reči koje mu delovahu smisleno u nemom recitalu upućenom njoj. Njeni skladni pokreti, uvežbani godinama, pratili su cikluse prirode, od proleća do naredne zime. Vežbala je sa mačetom, lomeći vazduh oštrim pokretima, u belom kimonu, izgledajući poput sna.

Ispratićemo još jednu godinu u nizu, i po utvrđenoj navici, navućićemo svoje vunene rukavice i kapu, obuti moderne čizme i spremno zakoračiti u novu.

Kakav doživljaj!

Osećala je da kada duva istočni vetar, da je ulepšava i čini kosu sjajnom i mekom, da gladi bore, a da vetar miriše na poljubac koji je tako željno iščekivala. Po povratku u svoj maleni stan, primetila je da  joj oči svetlucaju i to je ipak učini srećnom. Verovala je da poseduje dozu harizmatičnosti koja je čini više ženom, nego li njena privlačna spoljašnjost.  Obrazi, zažareni, oblagali su njeno lice rumenilom, pa je uvežbavala svoj napućeni izgled pred ogledalom u spavaćoj sobi.

Sedela je u nekakvom kombiju ili mini-busu, nije bila sigurna, naslonjene glave na prozorsko staklo. Žmirkala je, pa bi kratko  gledala u svoje ruke. Učini joj se da na njima vidi plave masnice i zakrvavljene prste, pa ih briše o farmerke, ali boja i dalje ostaje, koliko ih je samo prala, ali boje se ne skidaju. Skuplja ih u pesnice i prekršta ih, jer oseća kako je žena do nje gleda, kao da ponire u njene misli.

Beše to u leto 1850.  godine, dve godine pre njegove smrti, šetala je pored Neve, kad je okrznu levim ramenom neki čovek, prilično čudnovat, gledajući izravno u put, pa promrlja nešto što naliči na izvinite. Ona se okrenu ljutito,  gledajući u plećati šinjel od koga se nije videla glava i umesto gneva, njenim licem zatreperi dašak iznenadne sreće.  Zapravo, ona ga nikad nije upoznala, mada je žudela da ga vidi samo na tren i da mu stisne ruku, da mu na neki način stavi do znanja koliko ceni njegov rad.

Tog bledunjavog i suvog oktobarskog jutra, ustala sam u pola četiri ujutru, da ispratim ćerku na ekskurziju po Italiji. Ona je začudo ustala lako i hitro, spremivši se zaćuđujućom brzinom i već po  malo  ćutljivo i ćudljivo gledala me je dok sam se ja smotala tražeći ključeve od kola. Zevnula je par puta, umalo da me proguta, ali se odmah razbudi kad smo počele da se svađamo koju jaknu da ponese.

Nikad nije mogla dugo da spava, legla bi oko ponoći, a već u pet bi ustajala, kroz polusivu mrenu na prozorima provirivala da onjuši vazduh, poput psa tragača, pomolivši nos kroz svetlu paučinu. Udahnuvši par puta miris sinoćne kiše, kraj otvorenog prozora uradi par kratkih vežbica i ode da se spremi za posao. Obično je svaki drugi dan trčala par krugova, bez obzira na vreme, ali jutros joj se nikako nije išlo. Radila je kao novinarka, u maloj  novinskoj agenciji, gde su uglavnom štampali žutu štampu, pa je često bila "na terenu"

Oči njene prepune tuge, dok ozbiljno sedi i gleda u konobara koji  vešto prolazi između stolova, sa malom zadrškom kraj njenog. Ne pita je ništa, jer se ona samo brzo osmehne i nastavi da gleda nekud, odsutno mešajući kašičicom šlag u kafi, koji se rastapa i pretvara  u nestalnu penu, koja nestaje kao da je nije ni bilo. Potom pije kafu, ispija je do dna, i nastavlja da sedi. Posle izvesnog vremena trgne se i polako ustaje, ostavlja na stolu dvesta dinara, i polako izlazi, dodirujući rukama druge stolove i stolice.

Pages