Kristina Janković

Rodjena sam jedne davne godine, u mesecu poznatom po cvetanju ruza, želela da zarobim svet plesanjem, ali je pisanje zarobilo mene. Želim da preživim i dok sanjam mora, jer sam rodjena u ravnici, ja zapravo pišem. Budućnost ću videti šta će mi reći, pa se nadam da za biografiju još imam vremena. 

“Pola sam pijana, on je u srcu mom, koliko koštaju, suze s ledom.” Odmotavam film svojih sećanja, dok kroz šoferšajbnu mojih naočara posmatram svet, umrljan od suza i maskare, koja mi peče oči. Zatvaram desno oko i pokušavam da gledam levim, ćoravijim okom i pazim da ne padnem...nada zaboravljenih sećanja para mi sve nerve po telu. U trenu odlučih da odem u prvu kafanu i da se olešim od pića. U glavi mi bruji pesma “Šta ce zena sama u kafani?”, pa da, šta će ali nekad treba pravila da se prekrše. Ipak se odlučujem za piće u sopstvenoj realizaciji.  Zar ne?

Ta devojka je bila naprosto luda, smatrali su mnogi. Dok bi ih gledala, upiljila se u sagovornike svojim krupnim, vodenastim očima u kojima su plovile ribe, barke izokrenute naopako i to su obično videli pijani momci posle duge terevenke, kada su, ne znajući kako, završili pričajući sa njom, dok bi se tavanica i pod slili u jedno, a oni završili pod stolom, ne sećajući se šta je ko  pričao.

Pa, neka bude čovek, odluči Tvorac i sklepa čoveka po liku svojemu jer sve što je prethodno sklopio ličilo je na sve, osim na njega. I čovek je ispao brutalno savršen, ali je Tvorac ipak imao neki blagi predosećaj da tu nešto fali i da bi čovek, zbog nekog beznačajnog nedostatka partnera mogao da postane neviđeni drkadžija.

Jednog nedeljnog jutra, još uvek nedovoljno trezan posle subotnje žurke, promašio sam put kući i našao se na pijaci. Ne znam ni koliko je bilo sati, kad sam onako nezainteresovan gledao u ono razno voće i povrće i zalutao sam čak do kraja pijace, odakle se širio snažan miris sirove ribe. Podigoh pogled kad izmedju tezgi ugledah nju.

I dok sagledavam svoju budućnost u šoljici mutne tekućine, čiji mi miris a bogami ni izgled ne obećavaju puteno vrelo puno slasti osim ako ne spržim jezik što se redovno dešava čim zasrknem prvi gutljaj kafe u nestrpljenju da se probudim, pa opsujem tako jako da bi se zidovi zatresli samo da su me mogli čuti, i sa vidnim olakšanjem iskapim čašu ledene vode da bih za narednih pet minuta ustanovila da me boli grlo. Uz jutarnji program, meni svaki dan izgleda isto, kroz prozor vidim naznake nekog proleća, i već kao svaka uzorna domaćica razmišljam o ručku.

Zatvaram oči i zamišljam.

Na nekoj sam od književnih večeri usred radne nedelje. Ovih nedelja bilo ih je poprilično, ali mi je ovo mesto posebno drago.

Veče slobodnih pesnika se održavalo svakog četvrtka u malom, zabačenom kafeu, koji je radio od sedam uveče do ranih jutarnjih sati. I sad je lokal bio pun. Veče je sveže, prijatno, pa je većina ljudi napolju. 

Došao je jednog davnog leta, posle dvadeset i sedam  godina, u dom koji bi se mogao nazvati njegovim da je tu ostao. Sva vrata i prozori bili su otvoreni, što mu beše čudno. Nije najavio svoj dolazak, pa se nije nadao dočeku. Okolo kuće se širio neobičan mir i tišina koju je narušavao jedino poj ptica. Ovu vikendicu su nazvali Šumski raj, sećao se.   Vetar je strujao između zidova prožimajući kuću mirisima trava i divljeg cveća.

Starac je u rukama premeštao gumenu loptu, stiskao je želeći da njegove ruke ništa nisu izgubile od snage koju je posedovao. Bistre, plave oči i odlučan pogled su odavale starca još uvek razboritog ni malo senilnog, kao što su to ponekad pokazivale njegove nostalgične reči kada bi ponekad utonuo u sećanje, u život kakav je nekad imao.

Visoko sunce ju je skroz zaslepelo, a umalo se nije skljokala na pločnik izašavši naglo iz kola u kojem je radila klima. Gluvoća na levom uvetu se pojačala kad se uspravila i usmerila pogled prema velikoj zgradi. Koji djavo ju je terao da juče skoči onako u bazen i da ostane gluva od vode koja joj je upala u uvo, uzalud se naskakala na jednoj nozi, ona je ostala da joj pravi šumove po glavi. Sad će lepo da joj isperu uvo, pa je ušla noseći preko glave vezanu maramu da joj uvo još više ne razdraži klima, koja je bila podešena na minus deset.

Kada se čovek zagleda unutar svoga bića, oseti samo balast nemira i negativnosti što ga guši i štipa, sve reči izgovorene u žurbi, žustro i oštro padaju kao kamenice na glavu onoga ko ih sluša. Taj čovek otvrdne za sebe i potrebe svoje duše, smatrajući ispravnim jedino ono što drugi čine.  Tako je ona slušala svadju svojih roditelja, ne razumevajući razloge tolikog nesklada i vredjanja, da joj se u glavi mutilo i morala je da izlazi i da luta, zanoseći se pri hodu ko da joj se manta.

Pages