Nataša Bojić

Istraživač nedokučivih dubina i širina koje život znače.

Odvojenost od kože i od tela mazi dušu. To stanje dodiruje um na način na koji ništa drugo ne može. Poigrava se  sa samim sobom, igra se emocijama i osećajima. Dozvoljava telu takve preobražaje koje dugo nije imalo, a opet navodi ga na još lepše i bolje. Ovo stanje me podseća na satori, na umno prepuštanje prelepom lepršanju  po univerzumu, a opet ostajanje na zemlji. Pribran, donosiš svesne odluke u odlučujućim momentima sreće i raspoloženja, dostižući lepote univerzuma i količinske mere neophodne za skakukatanje po leprsavomi vazdušastom.

Neverovatno postignuće Toda Filipsa je film ,,Joker“ koji se trenutno pušta u svim bioskopima i ostavlja gledaoce zaprepašćeno oduševljenim (mislim da je to pravi izraz za ovo remek delo) kako na početku, tako i na samom kraju filma. Dva sata iščekivanja prolazi u trenu, i moram priznati, iako je veoma uzbudljivo, osećate se pomalo razočarano kada shvatite da je kraj. Ono što vas naime ne pušta poduži period nakon gledanja, jeste strah u svakoj koščici i neuronu koji postoji u vama.

,,Gospodo, jednu pijanu čašu Banatu!“, što bi rekao veliki Crnjanski.

Ne želim te. Ne marim za tebe i tvoju ličnost. Ne interesuješ me i nikada nisi. Ne želim tvoje poglede na sebi, niti komentare i odmahivanja. Ne želim podsmeh i uzdah. Ne želim grč u želucu kada me pogodiš. Ne želim da me ne želiš. Ne želim tvoje tople ruke oko sebe. Ne treba mi poljubac u obraz. Niti dubok pogled. Ne želim emotivne boli i gledanja u dušu. Ne želim otvaranja, ne želim plakanja. Ne želim razaranja. Ne mogu da podnesem strah kada te se bojim. Nemam snage za borbe, prepiranja, mržnje. Nemam snage za mirenja nakon toga.

Šta se dešava sa svim neizrečenim rečima koje ostaju tako u etru da plutaju ni tamo ni ovamo? Jesu li zauvek zapečaćene u umu neizrecitelja, ili pak mogu trenscedentno da se kažu drugom biću? Verujem da je to moguće, ako je energija dovoljno jaka. Kako inače objašnjavamo osećanje nekoga kada nije tu, pored, a osećaj je kao da jeste?

Redovna kontrola uma, duha i tela je bitna. Pogotovo uma. Očistiti svoj um od nepotrebnih informacija, znači osloboditi sebe pritiska koje izazivaju traume i noćne more. Od nekih nam se povraća. Nekih se gadimo kada posmislimo koliko smo ih se nekada samo rado sećali. Neke mrzimo. Iz nekih smo naučili nešto. Poslednji su najbolji. I oni u dosta korisni za rast i razvoj bilje Organizam. Ali šta ako ništa ne naučimo? Šta ako ništa ne naučimo.

Šta se dešava kada neko toliko uđe u podsvest, da tu ostaje i tokom snova? Sanjaš, a sanjaš o toj osobi. Sanjaš, i sanjaš u obličju te osobe. Sanjaš, i sanjaš kako iščezava. Više je ne sanjaš.

,,Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.” 

Meša Selimović, Tvrđava

Osećaj tišine i otupelosti se prepliću i mešaju u jedno gnusno, veliko, prazno platno. Telo gubi osećaj lakoće i kreće se sve teže i teže kroz prostor. Poput ovih zvezda, implodira u sebe postajući jedna velika crna rupa u koju se talože sve informacije primljene u toku prepodnevnih časova. Revizija misli i emocija polako tinjaju i prete da će se ugasiti. Sve gubi prvobitni smisao. Vasiona je puna zvezda i ja biram svoju, gornji levi ugao, jedna od njih. Opet se vraćam u sobu i počinje osama.

Ulazeći u tu birtiju poput duha, milila sam kroz zadimljeni vazduh. Pokušavala sam da vidim kakva je to kafana.

Pages