Nataša Bojić

Istraživač nedokučivih dubina i širina koje život znače.

Još jedno tiho jutro, samo I pomalo usamljeno.

Ona je onaj tip žene večito mlade u pokretu i vrckave u oku.

Kažu da su egzistencijalisti zapravo optimistični nihilisti. Zanimljiva mi je ta ideja.

Zaljubljena sam, eto, to je nešto što me u poslednje vreme karakteriše.

Kako to da se probudite jednog jutra i shvatite da vas soba napada?

Baštica svog življenja. Brineš o njoj, jer ti je poverena na čuvanje.

„Samo čuvaj sebe“. To je sve što u poslednje vreme čujem. Nemaju savet, ali svi isto govore. Razni profili ličnosti i starosnog doba. Ista rečenica se ponavlja kao da su u dogovoru jedni sa drugima. To je nemoguće. Prvo ne znaju se, drugo...to je nemoguće. Ipak, kako je ta rečenica odjednom postala glavni savet za dug i zdrav život? Ili makar duge i zdrave živce? Zar nije do juče ljubav bila na ceni? Sada odjednom moraš da se paziš te iste ljubavi. Kako? Prvo se boje da ne ostaneš sam, onda kad nisi sam – moraš da se paziš. I to od osobe koja te voli i obožava.

Pages