Oprosti, ali zaboraviću te.
Prognaću te iz svojih misli,
iz svoje duše;
Istisnuću te kao trn
koji se pogano uvukao pod kožu,
i koji gde kod da kreneš bode i boli.
Pamtiće te samo srce;
Taj autonomni i nezavisni organ,
odmetnut od zdravog razuma
sa večito svojom politikom,
ali i ono – takvo kakvo je, nemušto i nemo,
skoro pa mutavo,
može jedino da guta i da trpi,
da te oplakuje u tišini svog jada,
dok jednom i samo ne prepukne kao zrela jabuka
koja pada na tvrdu zemlju.