Nikola Trifić

Završio je Pravni fakultet. Pored pisanja poezije i proze, bavi se i novinarstvom. Rođen je 22. maja 1989. godine u Prištini. Živi u Nišu.

Zbog onih koji te vole,

Boga višnjeg za te mole,

što ne daju da odeš dole - USPI.

 

I zbog onih što te more pa pamet sole;

Što se srde pa te grde,

od ludog ludila lude,

pa po svojoj pravdi tebi sude;

Što ne znaju šta je bilo,

ali znaju šta će da bude - samo USPI.

 

I zbog onih što kažu pa slažu,

nesreću drugih na hleb mažu;

Što se s đavolom maze pa žive gaze,

što na bližnjeg ne znaju da paze,

i u svakom dobru zlo traže - USPI!

 

— Pozdrav, zovem se Grdan Raspopović; pedeset i dve godine, oženjen Savkom Ilić, otac dvoje odrasle dece; po struci doktor ekonomskih nauka, redovan profesor na Ekonomskom fakultetu — ali, ono što je meni najdraže: intelektualac! Molim Vas! Ja sam priznati intelektualac od strane akademske zajednice! Persona visokih moralnih i stručnih kompetencija; meritoran da preispitujem i odbacujem ono što društvo prihvata!

— Inače, moj put do tog zvanja nije bio lak... Naprotiv! Bio je to hod bosih stopala po trnju — Tantalove muke!

Ti ni po čemu nisi posebna.

Tebe neće pamtiti ni istorija ni povjest.

Živećeš mirno,

tiho,

mahom lažno,

uz po neki hir i po neku obest;

I kad odeš, zaboraviće te;

Kao da te nikad nije ni bilo.

 

Ti ni po čemu nisi posebna,

i zato posebne ne razumeš;

I sve da hoćeš,

i da se trudiš,

opet, ne možeš,

ne umeš,

da shvatiš:

Zašto žmurim kad najdalje gledim;

Zašto sebe dajem, zašto druge ne dam?

Zašto plačem kad mi je srcu najviše milo,

Ne daj Bože da se Srbi slože!

Da li je neko iznenađen — nije. Da li se očekivalo — jeste. Da li je moglo dručačije — nije. Da li su i žiri i dobitnik znali da će i ovogodišnja NIN-ova ujdurma izazvati oprečne — mahom negativne reakcije — jesu. Na kraju krajeva, to im je i bio cilj. U procesu uništavanja kulturnog identiteta jednog naroda; u procesu sprdanja sa njegovim kulturnim nasleđem — od presudne je važnosti izazvati publicitet. Smeh nije smeh ako ostane u četiri zida. Naš ironičan smeh upućen njima, je njihov slavodobitni smeh upućen nama. Oni su pobedili! Da li je to dobro — nije.

Imao sam čudan osećaj mučnine. Onaj kada duša otekne od ljudske zlobe i pritisne srce s jedne i želudac s druge strane. Želudac se spusti do bešike, a srce ode skroz gore kao da hoće da iskoči iz tela i skonča pod sopstvenim nogama. Isuviše je krhko za ovaj svet. Ipak, čovek se nekako presabere, uhvati vazduh, dođe k sebi, još jednom baci pogled na sve te naslove i jedino što uspe da izusti je jedno iskreno: Ne daj se Milena, nisi sama! Naravno, tu je i ono poštovanje pretpostavke nevinosti; možda čovek nije kriv? Možda?!

Minula i blagopočivša 2020. godina je u Crnoj Gori bila prilično turbulentna. Osim borbe sa Korona virusom, Crnogorci su u prošloj godini vojevali i jedan mnogo ozbiljniji boj protiv teškog oblika političko-društvenog kancera koji je metastazirao poslednjih 30 godina- i gle čuda, kada se malo ko nadao uz Božju pomoć i snagu naroda uspeli su da pobede. U prošloj godini pao je Milo! Period apslolutizma u Crnoj Gori trejao je od 1989. do 2020. godine. Kraj! Možda ne "de jure" kako se to pravničkim žargonom kaže, ali "de facto" definitivno da.

21. godina 21. veka!? Kinezi je vode kao godinu bivola; neki drevni narodi su je još pre čitavog milenijuma okarakterisali kao godinu zmija i utvara; Šekspir bi je verovatno nazvao godinom budala, dok bi je Dostojevski još verovatnije preimenovao u godinu idiota?! Ipak, šta ova tek počela 2021. znači nama? Možda bi za nas i našu budućnost bilo najbolje da je doživimo kao "godinu ogledala". Godinu razgovora sa samim sobom, godinu priznanja: gde smo, šta smo i gde želimo da budemo; i godinu u kojoj ćemo svoj život čvrsto zgrabiti s obe ruke.

Draga braćo i sestre:

Vi nemate muda da dižete revoluciju;

Uplašeni ste od mraka, ulice i buke;

Dobijete drhtavicu u kolenima

čim neko poviče: napred i juriš!

U stanju ste da potrčite

samo kada bežite pod majčinu suknju

ili pod očeve skute,

jer, jedino se tu osećate sigurno,

Šta ostaje od politike kada se ona otrgne od velikih tokova i velikih terena i kada se svede na meru običnog čoveka? Možda je najprostiji, ali i najtačniji odgovor na to pitanje: Ostaje život! Onaj mali i skučen; život od danas do sutra, život običnog čoveka; ili bar onaj segment života koji nije hranjen ideologijom, mitom i epom, i koji se svodi na to: kako platiti račune, i kako svojoj porodici i sebi obezbediti bolje sutra!?

Pages