Olga Tomović

Ima ih, tih volšebnih vitezova modernog doba. Ovde u gradu na sedam brda i dve reke, jedan takav već dvadest godina stoji kao Pobednik, postojano opstaje na kaldrmi Knez Mihajlove, rezervisane za kičerice i suvenir slikare.

Sedim sa prstima na tastaturi i razmišljam o čemu danas da pišem. Utorak je i trivijalno se uvlači u svaku misao o dnevnim potrebama, a kiša najavljuje jesen i miriše na smrt.

Slavi pinkovita masa dvadeset i pet godina od kako ispira srpske mozgove i od njih formira mlohavu sivu masu, podobnu za manipulaciju. Po ko zna koji put vlasnik Pinka na svojoj televiziji ubeđuje mase da je gomila njegovih programa alternatvnog tipa, da ga ima za svima, da je o suštinski dobar momak, uspešan biznismen koji je krenuo sa ništa para, ali pametno radio I stvorio imperiju. Da li I vas ova priča asocira na onu tužnu :"Naš Marko je počeo tako što je nosio gajbice…"

Svanulo nad velegradom. U šolji poslednji srk turske kafe, ispod prstiju tastatura, a u glavi pokretne slike najnovije produkcije ispirača mozgova. Otresam utisak i stavljam ga na papir, tako manje boli, osvesti se lutanje po ostacima razuma i nekako se presabere na beloj pozadini.

Srpski deminutiv za modricu na oku – plavuša, a oslikava svo prihvaćanje iste kao normalne pojave, pogotovo na ženskom licu. Takođe jasno stavlja boju modrice ispred značaja iste.

Behu moderna otvorena pisma, sada evoluiraše u autorske tekstove.

Stajao je na svom prozoru iznad velegrada i kroz trepavice posmatrao krvotoke lave koja se kretala u svim pravcima između ogromnih građevina. I svaka tačkica vidljive svetlosti označavala je jedan život, ili više života. A svi zajedno kretali su se u svom ritmu i u ritmu svoje okoline, svojih potreba, svojih očekivanih pravaca, kao ogromna mašina. Mada mašine retko dolaze sa rezervnim delovima , ovaj svet je imao svoj rezevni deo, imao je njega.

Na atlasu oblaka sretaćemo se sve dok se naše vreme ne ostvari i duše nam se spoje u jednu.

 

Kamen

Neće se svako složiti da je bio drag, ili da je bio društven, ili da blag, ali niko neće zaboraviti njegovu genijalnost, njegovu zaraznu energiju i njegovu čovečnost. Osvaldova energetska munja pogađala je direktno u metu, a ciljala je na društvene nepravde, na socijalne razlike, na osionost nezaslužnih i bahatost vladjućih. Nepogrešivo je ubijao gupost, koje se gnušao, koliko je se i plašio. Držao je da u gluposti čuči zlo i ni jedan osvešćen neće pribeći nepravdi, jer mu ne treba, neće oteti, jer ne mora, neće povrediti, jer oseća tuđu bol kao svoju.

Utisak dana, a i utisak godine, ustoličenje američkih ratnih zločinaca na teritoriji koju su okupirali. I ne pomaže mi davno prežvakana istina da smo Kosovo izgubili onoga dana kada smo odbili da za njega vodimo medijski rat i zadržali se na oružanom. A znanje smo posedovali i tehniku i ljudstvo…

Pages