Olgica Marinković

Rođena sam u Vršcu, čini se već davne 1962.godine. Valjda je jedino utešno što je to godina najbolje „berbe“. Ostalo nije imalo praktičan značaj, bar ne za mene. Jer umesto nepokretnosti,  nepisanim testamentom, od prosvetarskih predaka sa očeve i svešteničkih predaka sa majčinestrane, ostavljena su mi usmena „predanja“ i srdačne želje za uspešno probijanje kroz život. Zato svoju „agendu“ otvaram u Zemunu,na nepoznatom terenu, bez viška prtljaga. Veslam kroz zdravstvene bujice, pa, skoro kao humanitarac. Pišem za svoju dušu, bez mnogo eksponiranja. A onda, posle 33 godine rada na galiji, dižem sidro i sa zavežljajem u koji sam smestila pet i po decenija životnog iskustva, odlazim u novi rezervni zavičaj. Trenutno živim u Talinu, pišem, slikam, izrađujem umetničke predmete, restauriram stari nameštaj, šetam udomljenu mešanku i iščekujem povratak panonskom iskonu.

Objavljene knjige:

-POGLED IZA VRATA BEZ KVAKE, Naučna KMD, Beograd, 2013.g.

-JELENA, Naučna KMD, Beograd, 2014.g.

-EVINE SVESKE, Naučna KMD, Beograd, 2015.g.

-CRTICE IZ VRŠAČKE ULICE, Naučna KMD, Beograd, 2016.g.

-DEČIJI DOM U VLADIČANSKOM DVORU U VRŠCU od 1945-1957.g, monografija, za izdavača „Džošua Print“ Vršac, 2019.g.

Prozni radovi objavljeni su u brojnim zbornicima, periodici, na portalima, u nedeljniku Vrsačke vesti, a priča PIJACA U TALINU, iz zbirke Baltičke impresije (Sveske, Časopis za književnost, umetnost i kulturu, izdavač „Mali Nemo“ Pančevo) bila je neposredna najava za knjigu

-LECE OD LEDA, Nova Poetika, Beograd, 2020.g.

TERE!

Na estonskom zdravo.

Zimski praznik istočnih Slovena kod kojih ga možemo prepoznati pod imenom Maslenica. Korene vuče iz paganske i hrišćanske tradicije, a Estonci ga, za razliku od Rusa koji praznuju čitavu nedelju, skromno slave samo jedan dan. U prevodu Vastlapaev znači Pokladni utorak i uvek je to poslednji dan pre početka Velikog uskršnjeg posta.Ove godine se, iz razumljivih razloga, odugovlačilo sa odlukom o proslavi.

Dan nezavisnosti je nacionalni praznik koji se u Estoniji proslavlja dvadeset četvrtog dana svakog februara u protekle 104 godine. To je dan sećanja na učesnike rata protiv sovjetske Rusije i usvajanje Deklaracije o nezavisnosti. Ove godine, datum proslave se poklopio sa početkom jednog drugog vojevanja, čiji će kraj, o kome je trenutno apsurdno govoriti, jednoga dana takođe biti krunisan sličnom deklaracijom, plotunima, praznovanjem.

Šuška se da je svet na dobrom putu ka novom, postapokaliptičnom poretku. I nadam se da neće ostati samo na traču. Protekle dve „ne povratile“ se godine ostaće za nama. U trajnom amanetu naćiće se mnogo tuge, neprijatnih i bolnih sećanja, praznine. Pričaćemo o uzalud utrošenim godinama i propuštenim prilikama, o nepreglednim brdima nerešenih rebusa i prevara, o socijalnoj distanciranosti koja nas jedino nije distancirala od posledica koje ćemo trajno vući kroz ostatke svojih izigranih života.

Poslednji pas lutalica u Talinu. Titula koja se u Estoniji odavno ne može dobiti, jer svaki pas ima svog gospodara. Dugi niz godina Žorik se nije dao uhvatiti. Zvali su ga Kummituskoer ili „pas duh“, a živeo je na ulici više od deset godina. Ovo je zabeženo u retke talinske rekorde. Meštani su mu pružali zaštitu od nevremena i hranili ga. Tumarao je poznatim ulicama svog kraja, „obilazio parohiju“, njuškao, jurcao, radovao se i voleo slobodu koju drugi psi nisu mogli da iskuse. Pre dve godine, nesmotrenost i glad nakratko su ga lišili te privilegije.

Estonija je od decembra zavejana i zaleđena i sve bi bilo poput dečije bajke da je ne pohode devastirajući vetrovi. „Ponuda“ je velika, ali su najčešći onaj iz ruskih stepa koji ledi krv u venama, kao i onaj koji duva sa mora i za sobom ostavlja pustoš. A ako ova dva vetra udruže svoje snage, jedinstveni slučaj kada Rusi i Estonci ne stoje na suprotstavljenim stranama, potpuno je opravdano pričati o prirodnoj katastrofi. Njihova razarajuća snaga uteruje u dobro obezbeđena skloništa i izaziva ozbiljan strah od trajnih poremećaja uma i duše.

Kada se Viktorija i Igor pojave na vratima, kao da se uključe reflektori na Marakani. Nasmejani, vedri, puni neiscrpne energije. Izlivaju kofe adrenalina i dobrog raspoloženja u moj stan koji je sa pokućstvom i stanarima odavno utonuo u beskrajno dugo zimsko sivilo i estonski mrak. Ipak, nekoliko poslednjih dolazaka obeležilo je samo nasmejano Viktorijino lice. Igorov izostanak pravdala je vajkajući se: Depresija, depresija!

Dočekan i ispraćen sa velikom pompom, duh Božićnih praznika kao da još uvek ne napušta Estonce. Praznovanja su daleko iza njih, ali se i dalje ponegde mogu čuti udaljeni prasak i rasprskavanje vatrometa, kao da je teško oprostiti se od blagdana i radosti porodičnog okupljanja. Danima su domovi bili raskošno ukrašeni, a trpeze svečarski postavljene. Pravoslavni  Božić manjinsko rusko stanovništvo proslavilo je bez pompe, kao i malobrojne srpske porodice koje su se dovijale na sve moguće načine kako bi izgledao kao onaj „kod kuće“.

U estonskom prazničnom kalendaru Božić je jedan od dva najveća praznika. Svake godine se nestrpljivo iščekuje i dugo priprema. Mešavina je tradicionalnog i modernog, duhovnog i svetovnog, sa izvesnim primesama magije i mistike. Veliki porodični praznik u kome podjednako uživaju i poštovaoci religije, kao i oni koji se tokom godine tako ne osećaju. Već početkom decembra može se videti užurbanost na ukrašenim ulicama i gužve u saobraćaju i trgovinama.

Davne 1806. godine u Talinu je prvi put započeta proizvodnja pekarskih i konditorskih proizvoda. Osnivač je bio izvesni Lorenc Kavijezel. Poslastičarnica je otvorena u Starom gradu i bila je poznata i po ručno rađenim bombonama i figurama od marcipana - tradicija koja je zadržana do današnjih dana.

Pages