Olja Novaković

Izvlačiš me iznad površine vode, zadržavaš dah, a ja zadržavam želju da preživim.

Mjenjam se u osobu koja je dugo čekala da joj se posvetim, otvara mi vrata zrelog doba, osmjehuje mi se sa sjedim pramenovima kose i raduje mi se.

Ne želim da budem manekenka sa reklame.

Prepoznali smo se kao saputnici.

Do sada si bio moj, njen samo povremeno, sada si postao njen, moj samo povremeno.

Mirisima lavande umivam ruke, rukavice satkane od snova sanjam, lagano na svaki prst i u sebi razbrajam, za malo pomirenje, za vjenčanje, za najduže putovanje, za putokaz u noći, za najkraću patnju. Malo li je?  A i ne slutiš.

Gdje ovo vodi i gdje je počelo?

Negdje na rubu djetinjstva, u jednoj djevojačkoj sobi, prvi put sam zapisala svoje misli, činilo mi se da sam od tada prešla dug put, sada mi izgleda kao da sam opet na početku. Krug se zatvorio.

Onda shvatim da je pravo vrijeme da se okrenem sebi...

Još uvijek mirise lavande u kosu stavljam, još uvijek te sanjam, vratićeš se znam. Kada se vratiš šta ćeš mi reći, onome je odbio imanje samo da bi sačuvao nemanje?

Odužilo se. Oči ne gledaju, ruke ne miluju, a duša tone u bezdan. Oblici se mjenjaju, godišnja doba vrte na ringišpilu vremena, tišina boli poput ujeda i jednak trag ostavlja.

Na dnu su nalazile mir, nalazile su tu možda i utjehu, sve su suze sada jezerske vode, ali gubile su mladost, osmjehe, život.

Kornjačin oklop