Crtica na nadgrobnom spomeniku koja stoji između godine rođenja i smrti je život, sećanja su život, sve ono što postoji u sadašnjosti i mrda je život, sve što se čuje i oseti je život, sve što se vidi je život.
Dok zločinci uništavaju vrlo sistematski sve na šta naiđu „javnost“ se tobože sablažnjava i daje recepte za kisele paprike, pozitivno razmišljanje, negu iguana u terarijumu i kuka kako je „nekad bilo bolje“.
Pitanje je vrlo prosto: da li neprijatelje treba uklanjati sa teritorije koju smatramo svojom, ili da li treba da se uklonimo sa te iste teritorije i stvoriti svoju državu na zemlji koja ionako zjapi prazna, jer nisu uspeli da je prodaju nikom?