Sanja Trninić

Rođena sam 05.02.1977. u Pančevu. Radim kao knjigovođa već 18 godina. Udata, imam dva sina.

Knjigu pesama „Kotrola uma“ izdala sam 2008. godine. Od 2017. godine pišem kratke priče. Uskoro iz štampe izlazi moja zbirka priča „ Dnevnik moje mašte“ .

Uživam u knjigama i svom svetu mašte.

Još petnaest dana do Nove godine. Radnje u gradu su prepune. Ljudi ulaze, izlaze, vuku pune kese poklona i namirnica kako bi što lepše proveli praznike sa svojom porodicom.

Anđelija stoji ispred radnje sa igračkama i tužnim okicama posmatra lutku Barbi u crvenoj haljini sa dugom plavom kosom.

"Nikad neću sakupiti dovoljno novca za nju.",  premeće iz ruke u ruku novac, brojeći ga. A onda, shvativši da joj treba još mnogo, spusti glavu, novac vrati u džep i ode.

Rođena sam u jednom malenom selu u Banatu, pre 67 godina. Oduvek sam živela u nekom svom svetu mašte i tako sam osmislila scenario svog života.

Imala sam dosta udvarača, ali ni jedan nije bio po merilima mog zamišljenog, idealnog muškarca. Zato sam starost dočekala sama. Ali, ne žalim, imam lep život. Oduvek sam volela da čitam i pišem. Imam nekoliko svezaka popunjrnih, što pričama, što pesmama. Čak sam napisala i dva romana. Ali, niko nikad to nije čitao. Nisam smogla smelosti da rukopise ponudim nekom izdavaču.

Jasmina je bila presrećna kada je dobila mejl od novinarske kuće gde je obaveštavaju da im se sviđaju njene priče i da će ih rado objavljivati.

Već par meseci je objavljivala na društvenim mrežama svoje priče i puno ljudi je pratilo njen rad, hvaleći je.

Mira je nakon završenog fakulteta rešila da otvori knjižaru. Novcem koji je nasledila od bake, kupila je manju kuću sa potkrovljem. Donji deo kuće popunila je policama i napunila knjigama. Jedan deo tog prostora bio je namenjen za književne večeri. U jednom delu potkrovlja stavila je kauč, pisaći sto i policu za registratore, a u preostalom delu, bilo je manje kupatilo sa tuš kabinom i malena kuhinja.

Jesen se bližila kraju. Drveće je pokušavalo da sačuva poslednje listove na sebi, ali uzalud. Hladan vetar nemilosrdno je kidao poslednje listove i nosio ih daleko na svojim snažnim krilima.

Petak, poslednji radni dan u ovoj nedelji, a i u godini. Sara isključuje kompjuter i izlazi iz kancelarije. Pozdravlja portira na izlazu iz zgrade i kreće u snežnu bajku.

Promenu vremena i naglo zahlađenje, tog prvog decembara, kao da su donele nove komšije. Kraj Zore, duže vreme prazna kuća udomila je stariji bračni par. Zorina ćerka Taša, koja je imala ne više od osam godina, znatiželjno je posmatrala unošenje lepog nameštaja u taj predivan dvorac. Tako je ona zamišljala objekat u komšiluku. Pošto nikad nije videla da tu neko ulazi ili izlazi, zamišljala je da tu živi zarobljena princeza po koju će jednog dana doći njen princ, izbaviti je i onda će živeti srećno do kraja života.

Na jugu Banata, u Bavaništu blizu Pančeva, živela je Marina sa roditeljima i bratom. Bila je to jedna od bogatijih porodica u selu. Lepa kuća u glavnoj ulici, na dva sprata, s velikim prednjim i još većim zadnjim dvorištem. U kuću se ulazilo kroz ajfor koji je bio okrečen ukrasnim valjkom. To je sama domaćica, Marinina majka, krečila svake godine.

Dani u kući Petrovića nastavljeni su kao da se ništa dogodilo nije. Milan je ostao sam sa svojom sedmogodišnjom ćerkom Nađom, kada ga je napustila žena Vera i otišla kako bi ostvarila svoje snove.
Bili su u braku osam godina i Milan je stalno slušao Verine pričekako će jednog dana postati glumica. Ćutao je, ne znajući šta bi joj rekao. Brinula je o njihovoj ćerkii, kako tako, vodila računa o kući. Nadao se da će je želja za glumom proći.

Neda je imala nekoliko neuspelih veza iza sebe. Nije mogla da rodi i čim bi to saznao njen dragi, iako se do tad kleo u večnu ljubav, odmah bi odlazio od nje. Shvatila je da nikada neće imati sreće u ljubavi, kao ni dece. U selu je bio čovek desetak godina stariji od nje, koji se nikada nije ženio. Bio je ružnjikav i stidljiv i nije našao ženu za sebe. Nekako su se njegovi i Nedini putevi ukrstili i ona se udade za njega.

Pages