Slađana Belko

Rođena u porodici umetnika i profesora, odrasla uz muziku i lepu reč.

Zalutala u ekonomiju, sada troši penzionerske dane. Putuje, priča, piše ikone. Piše za sebe. I druge.

Tokom studentskih dana aktivno saradjivala i objavljivala u glasilima GE i Student.

U profesionalnoj karijeri objavljivala radove u domaćim i medjunarodnim časopisima iz oblasti ekonomije.

Tokom poslednjih godina objavljivala eseje, putopise i kratke crtice na društvenim mrežama i portalima, u časopisima Balkanske vertikale i Beogradski krug kredom. Pesme su joj uvrštene i objavljene u jubilarnom glasniku "Garavi sokak", književnog kluba Miroslav Mika Antić. Dobitnik specijalne nagrade za kratku priču na konkursku kluba Ivo Andrić u 2019. godini.

Član je Društva književnika Beograda.

Zbirku  pesama "Maline u flanelu" objavila 2019. godine. U pripremi je nova zbirka pesama, kao i zbirka kratkih priča.

Verovala je da kad se zavuče pod njegove otežale krošnje i ostane dugo, dovoljno dugo da male bubice počnu svoj magični ples, da će se probuditi u čauri,obmotana svilenkastim nitima. Dudovi su rasli svuda oko nje, u parku kod česme., u dvorištu Doma armije koje se graničilo sa dedinim i gde su u tople letnje večeri preskakali ogradu i krili se pod dudovima da krišom puše, prve cigarete napravljene od kukuruzne svile ili ukradene iz pakle starije sestre.

Odrasla je uz knjige i reč. Majka, ujak, ujna svi profesori ili učitelji. Pravopis i književni govor se podrazumevao. Bez čudnih, toliko karakterističnih akcenata za jug ili onaj gorštački deo koji ponosno ističe da je to jezik Vuka. Možda i vukova, dodala bi ona. Bez razvučenih slogova i zastajkivanja kao u vojvodjanskoj ravnici. Brzanja iz planinskih brzaka Homolja, lenjih i bespotrebno dugih rečenica Vračara, mumlanja novokomponovanih Zemunaca, čitaj Surčin, i sve tako redom.

Sećate li  se prvih najlonki? „Vesna“ Sjenica, tkanje gusto kao džak za krompir. A i jačina im beše ista. Vuci, cimaj, tegli nikad da se pocepaju. Sedamdesete u našim životima petnastogodišnjkinja. Naše majke, bake, tetke, nosile su čarape . Na haltere. I govorile da smo suviše mlade za to.  „Nada“ u crnosivom pakovanju, sjajne čarape , u pravom smislu čarape. Koje lagano namotavaš na prste obe ruke, navučeš na nožne prste i onda klizeći uvis oblačiš. Još ako to neko gleda, e onda proces traje tri puta duže.

Opet rat, glad, inflacija, sankcije. Nestašice struje, goriva, prevoz ne radi. Seljaci dočekali svojih 5 minuta. Kurve, ratni profiteri, iskrzane kragne na košuljama, iskrzane igle u venama, ušmrkani doktori, pocešane zastave i bušne patike.
Strah od vašiju, bolnog kuka i nemanja proteze, zubne. Embargo kolači i zaboravljeni ukus narandže.
Komšijski ispraćaj na groblju okupanom sirenama. Sve krstače izvaljene za potpalu. Parketa odavno nema. A knjige su baš dobrodošle. Vi spaljujete svoje virtuelne. Oseća se smrad gume u trenju.

Kad prorade koreni. I navike iz zavičaja. Tačno u 8, svake večeri, u jednom novobeogradskom bloku, ista scena :
- Zoroooo, javi seeee.
- Tu sam.
- Jesi li dobrooooo?
- Odlično.
- Jel te dira ko?
- Ne, evo 16. dan.
I pored svih vibera, hangs out, whats uppa, messengera, smsova, ojkanje s brda na brdo je neprevazidjen običaj. I u meni izaziva sećanja
I kao da se uključi vremenska mašina i proradi vremeplov. Vrati me mnogo godina unazad.

Svi gradovi su posebni na svoj način, ali ima jedan posebno svoj.
Svi gradovi imaju dušu, ali jedan je i sam duša.
Svi gradovi sećaju na januar, ali samo u jednom se vide tragovi malih stopala,
Svi tragovi imaju trgove, samo jedan ima sokak sa brojem 33.
Svi gradovi imaju mesta za sveće i cveće, samo u jednom vidim plamičak moje, one sa balkona Sava centra.
U sve gradove se ne treba vraćati jednom kada odeš, samo iz jednog ne treba nikada ni odlaziti.
……

Koliko ima sati?

Uvek je u januaru zimski raspust. Čim nam Jovanka (učiteljica iz Ribnikara) podeli knjižice (djačke, sve petice i primereno vladanje, to je nekad bilo važno) spremamo se majka i ja na put. Vozom do Niša, presedanje za Zaječar i onda lokalom do Negotina.  Ranih sedamdesetih prošlog veka to je bilo još jedino mesto gde je saobraćao voz sa drvenim klupama. Treći razred, svi u jednom kupeu. Zvali smo tu prugu Negotin city – Zaječar Francisko. Gledali kaubojske filmove. U lokalnom bioskopu. Valjda od tog doba volim „Cinema paradiso“.

Na uglu te obične ulice jedna neobična prodavnica. Butik čaja. Ovo je priča o čaju. I lordu. I knezu. Ili obojici...

..........

Devedesetih se prikazivala, premijerno, serija „Policajac sa Petlovog brda“. Divni Ljubiša. Policajac sa dušom. I decom. Sam se bori kroz život baš kao i ona. Trči na posao, vodi decu u školi i vrtić, potom na karate i muzičku školu. Uz sve to pokušava da nastavi navike iz prošlog života, odlazi u pozorište, na koncerte, izložbe.

Pages