Slađana Belko

Rođena u porodici umetnika i profesora, odrasla uz muziku i lepu reč.

Zalutala u ekonomiju, sada troši penzionerske dane. Putuje, priča, piše ikone. Piše za sebe. I druge.

Tokom studentskih dana aktivno saradjivala i objavljivala u glasilima GE i Student.

U profesionalnoj karijeri objavljivala radove u domaćim i medjunarodnim časopisima iz oblasti ekonomije.

Tokom poslednjih godina objavljivala eseje, putopise i kratke crtice na društvenim mrežama i portalima, u časopisima Balkanske vertikale i Beogradski krug kredom. Pesme su joj uvrštene i objavljene u jubilarnom glasniku "Garavi sokak", književnog kluba Miroslav Mika Antić. Dobitnik specijalne nagrade za kratku priču na konkursku kluba Ivo Andrić u 2019. godini.

Član je Društva književnika Beograda.

Zbirku  pesama "Maline u flanelu" objavila 2019. godine. U pripremi je nova zbirka pesama, kao i zbirka kratkih priča.

Šta kupiti čoveku za rodjendan koji taj poklon ne sme da odnese kući?

Upaljač, možda, al jbg, ne puši. Sem posle seksa, ali tada se grebe o njen žuti camel i kao i uvek ne zna gde joj  je upaljač.

- Evo uzmi ove šibice. (standardni rekvizit svih hotelskih soba koje imaju dnevni boravak. Ne ono kauč, dve fotelje i kombinovani regal, već se mogu iznajmiti od 9 do 5 popodne. Evropsko radno vreme svih ljubavnika).

Prema nekom psećem redu I rodoslovu, svi štenci iz jednog legla treba da nose ime istog početnog slova. I tako, potomak moćnog, doduše u psećem rodu moćnog, Zevsa i keruše Zare morao je da se krsti imenom na Z. Sreća da tada još nismo znali za ovog Zelenskog, verovatno bi ga uvrstili u moderni rodoslov, tako da kučeći matičari prostrše pred mene spisak od desetak psećih imena u trendu. Zagor, Zilly, Zortan, Zevs, Zen, Zex I sve tako redom. Ona mala pufnica meke mokre njuškice gledala me je svojim umiljatim okicama sve govoreći:

Sećate li se još uvek termina „žiralno“?

Neki se čvorovi nikad ne raspetljaju.

Zavežu se tako pa ne ide, ne može, što više pokušavate ono se sve više mrsi, upetljava, umrtvljuje. Mrtvi čvor. Onaj koji se ne odveza. Nikad. Dobar kad udenete konac u iglu, ali bode, vidi se.

Tako je i sa odnosima.

Neki ljudi su tako komplikovani, uvezani u čvor da ih samo sečivom možete raseći. Izvući iz njih to što valja. Ako je išta od dobrog ostalo.

Stajala je kraj trake za prijem prtljaga. Umorna od puta, maske na licu koju nije skidala, evo, više od tri sata. Na displayu je zasvetleo broj njenog leta. Traka je krenula i počeli su da se vrte koferi, torbe, dečja kolica, paketi, ranci. Ljudi su se vraćali sa mora, festivala, službenog puta, sahrane, posete majci, babina kod kumova… Svi su bili nestrpljivi da što pre uzmu svoj prtljag i odu. Kući, ženi, deci, psu, komišijama, svojim knjigama, poslu, cveću koje niko nije zalivao danima, svom životu.

Koliko puta je već ovo čula?

- Morao sam zbog dece….

To što ta deca imaju godina koliko je ona imala kad je izgubila oca njemu nije bitno. Tako je bilo uvek. Kada deca zatraže pomoć, besmislenu, nerazumnu, sebičnu i nezrelu, on zaboravlja  obećanja njoj data. Na pitanje za koliko da spremim ručak, odgovora - javiću se…..

Dolazi sav uzmuvan i pospan, kao čovek koji je već ručao, negde…

Verovala je da kad se zavuče pod njegove otežale krošnje i ostane dugo, dovoljno dugo da male bubice počnu svoj magični ples, da će se probuditi u čauri,obmotana svilenkastim nitima. Dudovi su rasli svuda oko nje, u parku kod česme., u dvorištu Doma armije koje se graničilo sa dedinim i gde su u tople letnje večeri preskakali ogradu i krili se pod dudovima da krišom puše, prve cigarete napravljene od kukuruzne svile ili ukradene iz pakle starije sestre.

Odrasla je uz knjige i reč. Majka, ujak, ujna svi profesori ili učitelji. Pravopis i književni govor se podrazumevao. Bez čudnih, toliko karakterističnih akcenata za jug ili onaj gorštački deo koji ponosno ističe da je to jezik Vuka. Možda i vukova, dodala bi ona. Bez razvučenih slogova i zastajkivanja kao u vojvodjanskoj ravnici. Brzanja iz planinskih brzaka Homolja, lenjih i bespotrebno dugih rečenica Vračara, mumlanja novokomponovanih Zemunaca, čitaj Surčin, i sve tako redom.

Sećate li  se prvih najlonki? „Vesna“ Sjenica, tkanje gusto kao džak za krompir. A i jačina im beše ista. Vuci, cimaj, tegli nikad da se pocepaju. Sedamdesete u našim životima petnastogodišnjkinja. Naše majke, bake, tetke, nosile su čarape . Na haltere. I govorile da smo suviše mlade za to.  „Nada“ u crnosivom pakovanju, sjajne čarape , u pravom smislu čarape. Koje lagano namotavaš na prste obe ruke, navučeš na nožne prste i onda klizeći uvis oblačiš. Još ako to neko gleda, e onda proces traje tri puta duže.

Opet rat, glad, inflacija, sankcije. Nestašice struje, goriva, prevoz ne radi. Seljaci dočekali svojih 5 minuta. Kurve, ratni profiteri, iskrzane kragne na košuljama, iskrzane igle u venama, ušmrkani doktori, pocešane zastave i bušne patike.
Strah od vašiju, bolnog kuka i nemanja proteze, zubne. Embargo kolači i zaboravljeni ukus narandže.
Komšijski ispraćaj na groblju okupanom sirenama. Sve krstače izvaljene za potpalu. Parketa odavno nema. A knjige su baš dobrodošle. Vi spaljujete svoje virtuelne. Oseća se smrad gume u trenju.

Pages