Slađana Belko

Rođena u porodici umetnika i profesora, odrasla uz muziku i lepu reč.

Zalutala u ekonomiju, sada troši penzionerske dane. Putuje, priča, piše ikone. Piše za sebe. I druge.

Tokom studentskih dana aktivno saradjivala i objavljivala u glasilima GE i Student.

U profesionalnoj karijeri objavljivala radove u domaćim i medjunarodnim časopisima iz oblasti ekonomije.

Tokom poslednjih godina objavljivala eseje, putopise i kratke crtice na društvenim mrežama i portalima, u časopisima Balkanske vertikale i Beogradski krug kredom. Pesme su joj uvrštene i objavljene u jubilarnom glasniku "Garavi sokak", književnog kluba Miroslav Mika Antić. Dobitnik specijalne nagrade za kratku priču na konkursku kluba Ivo Andrić u 2019. godini.

Član je Društva književnika Beograda.

Zbirku  pesama "Maline u flanelu" objavila 2019. godine. U pripremi je nova zbirka pesama, kao i zbirka kratkih priča.

Oduvek je volela pivo. Još kad bi deda, zatvoriviši radnju u podne, sedeo ispred kafane Beograd na negotinskom korzou, da se vidi s ljudima i popije kriglu piva, veliko točeno s kragnom, davao bi joj da umoči prst u penu i malčice srkne sve praveći brkove. Kao neki pivski Deda mraz.
Baba bi grdila kad bi osetila da i dete miriše na Wayfertov proizvod gundjajući:

-Znaš šta sam danas pročitala u novinama?
- Ne, šta?
- Umro Bruno Ganz.
- Znam videla sam još pre par dana,
- A da, ti i tvoj face book.

Imala je vikendicu u Grockoj. Još u rano proleće peselila bi se tamo. Provodila divna leta na Dunavu. Do kasne jeseni i mirisa paprika pečenih na „smederevcu“. Poznavali su je svuda, na pijaci, u manastiru Rajinovac, na splavu sveti Nikola. Gročanska ada, špic rezervisan za pecaroše, bila joj je dostupna zahvaljujući Njuletu, alasu. Jednom rečju, odomaćila se. Primili su je kao svoju.

Stajali su jedno kraj druog dok je hladan vetar šibao Orlovačom.
- Kada smo ovde poslednji put bili? Sećaš li se?
- Nemam pojma, malo naših je ovde sahranjeno.
- Ma ne ludice, znaš ono kad sam maznuo ćaletu auto pa samo išli u Lipovačku šumu.
- Joj.

Laki osmeh plavi joj lice.
Svi ih gledaju u čudu. Ne znaju ko je on, a neće da pitaju. Ona nemušto objašnjava: školski drug. Što i jeste. Bio. A danas?
Sećanja naviru.

Tako se zvao projekat našeg aerodroma, finansiran od strane evropske banke. Da bi belosvetski konsultanti mogli udobno i bezbedno da dolaze kod nas, po novac „darivan“ zemlji u tranziciji. Te danajske darove su, kroz razne projekte, vraćali sebi i svojim poslodavcima natrag.
U okviru projekta „kapija“, napravljen je i jedan od boljih VIP salona u Evropi. Sa podom od mermera sa dna okeana, ispred obala Brazila, parketom od trešnjinog drveta, venecijanskim staklom i slikama naših najpoznatijih slikara (nadajmo se da su još tamo!).

Slovo F

Mlad momak, novi prijatelj na FB. Pesnik razbarušene duše. Prija joj  da s njim ćaska. Razmenjuje mišljenje o stihovima, filmovima, ukusima. Sirevi, vina, knjige. Nekako čudno, kao u ciklusima, podudaraju se sklonosti, želje i predmeti interesovanja. Ne moraju ljudi biti iz istog vremena, grada i sa iste planete, da bi voleli iste stvari. A njih dvoje su definitivno sa dva  različita kamena, 3. i 5. od Sunca. 

Razgovor ispred Djurine kuće dok slušaju grupu Djerdan. Zapravo on sluša, a ona žicka cigaru. Jesen, sedamdeset i neke...

Uvek sam verovala da je ona priča o „triput kod Srba“ samo mit. Ali da će život da me demantuje i u ovim godinama, e to je zaista fenomen.
Biometrijska dokumenta posedujemo već više od decenije. I mislili smo, kako se bliži čas ulaska, odnosno najave mogućnosti da će Brisel eventualno razmotriti nametanje još kojeg poglavlja,dakle nadali smo se da ćemo to takozvano produžavanje pasoša obavljati jednim klikom. Prisloniš ekran, očitaš barkod, klik zahtev, klik potvrdi i gotovo. Da, da, možda u naučno fantastičnim filmovima Srbija u svemiru 3001.

Bradu je oslonila na rame. Kosom je milovala vrat i glavu. Jagodicama prstiju leve ruke pritiskala je tačno tamo gde  budi strast. Svaki dodir jedan jecaj. Druga ruka. Detaše, martele, legato, con legno, spiccato. Drhtaj. Sve jače i jače, temperamentnije. Piccikato i  kraj. Ruka pada, glava se smiruje, disanje usporava. Čuje njegovo srce. Osmehuje mu se zadovoljno.

 

LICA

 

PRVA - gorda, koja za sebe misli da je drugačija od druge, čudne

DRUGA -  seljanka po vokaciji koja veruje u večitu zabludu da može ljubavlju da  menja njegov bračni status. Pojašnjenje: seljanka nije osoba koja geografskim poreklom potiče iz  ruralne sredine, već estetski namunjeno, duhovno pusto  i mentalno jadno stanje ženske osobe, koja se boji samoće I Noći muzeja. 

Pages