Slavica Šibalić

“Pedeset i neke” rođena u Aleksincu. Živi u Bajinoj Bašti. Piše kratke priče i pesme u prozi. Raspolaže bogatim životnim iskustvom i u pisanju je tematski raznovrsna, fokusirana i racionalna. Opise i stavove iznosi jasno, dosledno, tematski provokativno, do golih emocija koje pogađaju pravo u srž. Osećanja o sebi, drugima, događajima i viđenjima, iskazuje plastično, skoro do opipljivosti. Želi da ostavi trag. Slika za svoje zadovoljstvo.

Naravno da je preterivala u nezi, čak je počela i da mu tepa kao malom detetu.

Osmeh jarko crvenih usana otkrio je lepe bele zube i dao neverovatnu vedrinu celom licu. Čak su joj se i oči smejale. A oči! Plavozelene, jasnog pogleda, gledaju pravo u mene.

Kaže da je osetila i prepoznala gospođin miris. Bio je karakterističan – mirisao je na čisto rublje koje je smrznuto uneto u toplu prostoriju.

Po završetku školovanja, njen deda Milan je pozvao rođake, kolege i komšije na svečani ručak. Svetlana je po prvi put u životu osetila radost življenja i ispunjenost života. Imala je malo vremena za razmišljanje.

Prvo sam bila ljuta. Mislila sam i naglas govorila da ću ga istući kada ga nađem, a onda sam se prelomila... "Gospode, Bože, pomozi mi!" prvo sam govorila u sebi, onda šaputala i na kraju glasno govorila.

Zaboravlja se i ružno i dobro, briše ih vreme iz sata u sat. Traju koliko trag stope u snegu koji već za dva dana otopi topliji dan i od drugog kaljavog zemljišta više se ne mogu raspoznati. Iza njih ne ostaju grobovi koji se s pijetetom posećuju.

Da bi došli do „lepote života“, koriste se proverenim, dobro napamet naučenim pričama: u brakovima ili vezama nisu zadovoljni, jer „njoj“ uvek nešto fali, sve je to rutina, nije raspoložena za seks, on je ne voli više...a ti si tako lepa, pametna, tako mi prijaš, imaš divne oči, usta...sva si poželjna!

"Da li si čula da si mi upropastila život? Da li si svesna da jedino za šta sam mogao pred Bogom da se zakunem, a to je moja čast, vernost i data reč, sada više ne postoje i da su za sva vremena isprljana, zgažena i porečena?!"

A onda je došlo vreme preobražaja. Njegova sila se polako gasila. Tu i tamo čuo je njene pametne reči, čak je počeo i da sluša šta priča. Na kraju se sve češće slagao sa njom. Počeo je drugačije da je gleda, onako kako je trebalo da je gleda od početka.

Речник САНУ (чија је прва књига изашла 1959. године и чија израда још траје) је обухватио у целини Вукове Рјечнике народног језика из 1818. и 1852. године. Водило се рачуна и о оном делу великог Рјечника ЈАЗУ у којем се износи грађа српскохрватског књижевног језика од почетка XX века до новијег времена.

Pages