Slavica Šibalić

“Pedeset i neke” rođena u Aleksincu. Živi u Bajinoj Bašti. Piše kratke priče i pesme u prozi. Raspolaže bogatim životnim iskustvom i u pisanju je tematski raznovrsna, fokusirana i racionalna. Opise i stavove iznosi jasno, dosledno, tematski provokativno, do golih emocija koje pogađaju pravo u srž. Osećanja o sebi, drugima, događajima i viđenjima, iskazuje plastično, skoro do opipljivosti. Želi da ostavi trag. Slika za svoje zadovoljstvo.

U stanu je uvek bio go i kada bi neko došao, obično na kratko, oblačio je bade mantil ili kraći i tanji kućni ogrtač. Nije ga zakopčavao niti vezivao. Nije imao nikakav kompleks, čak se prijatnije osećao go nego obučen, a začuđene poglede, jednostavno nije primećivao.

Zato te, Gospode molim, primi molitve moje i po pravdi i istini presudi i kazni onog ko namerno čini zlo Ljubici mojoj, izbavi, oslobodi ljubav njenu i pokaži pravi put kojim će uskoro krenuti.

Ne siluj situaciju!

Prestadoh da svetlim i sve utonu u mrak. Nestade i balske dvorane i veselih lica, utihnu muzika. Oči još ne mogu da otvorim. Neka hladnoća poče da se uvlači u moje telo.

...stig'o Zdravko Čolić!

Baš kada me prozvala sestra, zazvoni mi mobilni. Umesto diskretne jačine i melodije koju sam namestila, ču se glasan dečji glas: „Gde ste p..., stig’o Zdravko Čolić!“.

A, znaš li ti kada bih ja tebe počela da ispitujem, kako samo ja umem da ispitujem, ti bi sišao sa uma. Ja sam specijalista za mučenje prilikom ispitivanja. Ti si u stvari bezobrazan. Već dva puta se dogovaramo da dođeš i pred dolazak kažeš, ne možeš više da varaš ženu sa kojom nemaš već godimama intimne odnose!

Dva para ruku su se kao zmije podvlačile pod moju majicu, ustima i jezicima balavili su oko mog lica. Naježila sam se kada sam primetila da otkopčavaju pantalone! Vikala sam, plakala, molila...

Ovu priču sam pročitala pre možda dve i po decenije. Počela je da mu bude sumljiva. Odlazila je sve češće izmišljajući imena nekih novih, njemu nepoznatih prijateljica, a ni jednu staru nije pominjala. Na to ne bi možda ni obratio pažnju, da nije tako svakog dana po jednom obavezno, a u poslednje vreme i po dva puta odlazila u kupovinu iz koje se vraćala praznih ruku. A kupovala je, a to nije donosila kući.

Može da bude, ali i ne mora. Šta je onda sa našim željama, sa našom voljom? Da li smo mi krojači sudbine svoje? Krojači smo, ali nismo dobri krojači. Dat nam je material i date su nam makaze, ali nismo naučili krojenje.

Otključa vrata i neko pade na nju pomerajući je unazad, a onda je uzdiže u vazduh i poče da okreće.

Pages