Vladimir Radovanović

Rođen 22. aprila 1964. u Čačku, završio Gimnaziju u Čačku, nisam završio istoriju. Radim u Pošti Srbije, oženjen, otac dve kćerke. Napisao sam dramski tekst Uspavanka 1992., zbirku  kratkih priča Nedovršeno 2016., zbirku kratkih priča Ples žene leptira 2018. Spremam fragmentarni roman Mesečeva ulica, kada još uvek  ne znam... Volim književnost Dostojevskog, Kafke i Sabata. Navijam za Crvenu Zvezdu, najbolja rok grupa su Rolingstonsi, a u pokojnoj Jugoslaviji Atomsko sklonište i Azra. Mrzim svaku zemaljsku vlast, a nisam anarhista.

Dugim koracima, Igor M. je obilazio sav poznati svet u svojim očima. Već dugo se kretao mesečevom stazom, obilazeći iznova poznati svet. Nije bio začuđen i zbunjen svim ruševinama koje su se nizale, više su ga plašila nova čudovišta koja su nicala na uspomenama. Samo je tiho, pognute glave, prolazio, krajičkom oka prateći bledi sjaj meseca.

U 1.38, precizno zapisano stoji u izveštaju. U tom trenutku, koja birokratska glupost, konstatovana je trenutna smrt nepoznatog muškarca između 45 i 58 godina, na uglu ulica N. i B…

Nepoznati vozač automobila, tablica...stajao je bled, izgubljen, oslonjen na auto, noge su mu klecale, činilo se da da gubi snagu, dok ga je uniformisano lice ispitivalo. Samo je odmahivao glavom, bez snage da bilo šta izgovori, ni pokret rukom nije mogao učiniti, samo, skladno, pomeranje glave, levo, desno i tako iznova, iznova...

Viktor je imao svoj povremeni ritual, redak, nepravilno cikličan i potpuno ishitren. To bi se događalo kada bi, pritisnut sobom, morao pobeći najdalje od sebe. A ovo veče, ono se već ponavljalo, drugi, treći put u poslednjih nekoliko večeri, posle niza godina zazidanosti u sopstvenu konstrukciju .

Žurim, trčim za korak ispred pucnja, infarkta, gušenja ili bilo kog trkača smrti. Završavam užurbano u grču ostavštinu gluposti i jada, da je neko ne ukrade. Evo, precizno i nečitko, sa zdravim razumom i ludilom pišem poslednje redove, još samo ovo, da još ovu sitnicu, ogromni zalog moga ludila, ništa ne sme biti izostavljeno, ni jedna tačka, zapeta, uskličnik. Ovo je moj zalog i ne dam ga nedovršenog.

Lupkam olovkom po papiru. Otkidam vreme od vremena, koje me guši dok nezadrživo nadolazi bujica praznine i tuposti. Više i ne reagujem, potpuno sam svestan svog izbrojanog vremena, koje liči na poslednja, sitna zrnca prašine peščanog sata. Nisam uspeo zaustaviti vreme.

Nisam ga zaustavio, u okretanju glave pred olujom, nisam ga zaustavio ni sklanjajući se, zanemarujući njegovu silnu sporost. Nisam uspeo ni da ga zaustavim kada mi se činilo da mi dosadno kaplje po čelu dok spavam u bekstvu od njega.

Nikako nije mogao da započne rečenicu. Samo je želeo napisati pismo sastavljeno od nekoliko rečenica, ali ne, nikako. Ko zna koji je papir po redu završio u korpi za otpatke, papir sa započetom rečju, ispisanih nekoliko slova i kraj.

Teški dani, puni vlage, noći bez sna, daška vetra, uz…bivali su nepodnošljivi. Najviše što je želeo iz noći u noć, bilo je da izađe iz odeće sopstvene kože, da oslobodi krila, da leti, da nestane. Ali, olovo je pritiskalo sve jače, zajedno sa paklenim temperaturama umrtvljavalo je mrtvo telo do tačke da se samo bes i nemoć mogu slivati.

Svake zore budio se u približno tačno vreme. Nikada posle šest sati, samo pre. I svakoga dana jedan isti ritual, upotpunjavao je u praznini koja je čvrste bedeme podigla oko njega i ostalih.On je video da zid raste iz dana u dan, na zid su postavljani okovi, rešetke, bodljikava žica i na kraju to nije bilo omeđeno mesto.

Baksuz, rospija, zlo...kao meta, kao bludnica za kamenovanje,  zaključana je u kavezu. Stara, već slomljena žena, svakoga dana pregledala je skrivene foto albume, ostatke gorkih, ali jedinih uspomena, odbačena od svih, osuđena gromoglasnim i čestim brujanjem bujice reči.

Mora da je prošla ponoć, sigurno sat ili dva iza ponoći. Šunjao se kroz hodnik kuće, napipavajući u mraku poznate samo njemu znake, koji su ga vodili ka vratima. Tiho, sa prekinutim disanjem, osluškivao je da li se čuju ne koraci, već šumovi ispred, da slučajno ne bude iznenađen i uhvaćen u zamku. Tek nakon nekoliko minuta iščekivanja, odluči da otvori stara vrata, već načeta od udaraca, vrata koja su bila poslednji branik imaginarne slobode.

Pages