Vladimir Radovanović

Rođen 22. aprila 1964. u Čačku, završio Gimnaziju u Čačku, nisam završio istoriju. Radim u Pošti Srbije, oženjen, otac dve kćerke. Napisao sam dramski tekst Uspavanka 1992., zbirku  kratkih priča Nedovršeno 2016., zbirku kratkih priča Ples žene leptira 2018. Spremam fragmentarni roman Mesečeva ulica, kada još uvek  ne znam... Volim književnost Dostojevskog, Kafke i Sabata. Navijam za Crvenu Zvezdu, najbolja rok grupa su Rolingstonsi, a u pokojnoj Jugoslaviji Atomsko sklonište i Azra. Mrzim svaku zemaljsku vlast, a nisam anarhista.

Proletale su godine za godinom. V. ih nije ni primećivao od sumornih dugih dana, koji su mu se činili kao večnost. Tek odskora počeo je da pažljivije posmatra svoje lice, kao dokaz vremena koje curi.

U ogledalu je video film koji je vraćao slike haotičnih dana, ludila, bolesti. Crne slike i rupe milele su trakom u ogledalu, i samo ih je on video.

Nikada nije bio prihvaćen. Uvek sa strahom ili prezirom rađao se, živeo, stario, sa samo jednim osećanjem… Bistar pogled, iskrene reči odbijali su se od iskonskog, i izvrnuta igra nije donela dar. Ono što nije - nikada neće biti, uz svu pozu i namešteno lice. Ali, koračao je, sa ciljem da stigne daleko.

Često odsutan, u šetnji, za kafanskim stolom, odsutan od sebe, u sopstvenim lutanjima, živeo je. Ime potpuno nevažno, baš kao i godine, status, bilo šta lično bilo je nevažno. Nije bio broj, nije bio ni bilo ko posebno važan. Jednostavno, bio je ime i bezime, sve i ništa. Postojao je u danima, koji su se nizali u kalendarima, u godinama u kojima je stario, u prepešačenim stazama, u odsutnim pogledima, a najviše u neizovorenim rečima.

Kroz zamagljeno prozorsko staklo pokušavao je da dodirne krov... To je ta kuća koju svakoga jutra sa prozora dodirne pogledom. Između dva opuška cigareta, dve neispijene šolje kafe, ustane prošeta do prozora i između...

 To nisu jutra, dani, to su skrivanja između predaha ophrvanih bizarnim sadržajem. Između njih, u intervalima, odvijaju se uzdasi, pogledi u neodređenom pravcu, besmislena nadanja u čudo i pogledi u krov kuće broj 3.

U 1.38, precizno zapisano stoji u izveštaju.U tom trenutku, koja birokratska glupost, konstatovana je trenutna smrt, nepoznatog muškarca, između 45 i 58 godina, na uglu ulica N. i B…

Nepoznati vozač, automobila, tablica...stajao je bled, izgubljen, oslonjen na auto, noge su mu klecale, činilo se da da gubi snagu, dok ga je uniformisano lice ispitivalo. Samo je odmahivao glavom, bez snage da bilo šta izgovori, ni pokret rukom nije mogao učiniti, samo, skladno, pomeranje glave, levo, desno i tako iznova, iznova...

V. je voleo svoj grad. Da, voleo ga je, ali to su bila davna, prošla, setna vremena, puna sećanja koja bi mu unosila prijatnost u dušu. Ne, on više ne hoda ulicama, protrči utabanim stazama, kojima svakog dana mora proći, pa beži u svoj svet, svoje utočište.

Danima, u predvečerje, sa prozora bi posmatrao kako se sumrak sliva sa okolnih planina na grad, uspavljuje ga... Sve je ličilo na umirući grad koji je posmatrao sa svoga prozora, video je njegovo sivilo, oronule fasade, tužne ljude koji su pognutih glava prolazili.

Ona se zove A. Možda njeno ime počinje i sa slovom I, možda je R, možda je bilo koje ime započeto sa jednim od trideset slova azbuke, abecede... Mučno mi je, karikaturalno, u zanosu sam, u gađenju... Euforičan sam, letim, padam, u ambisu sam mraka, neotkrvenog jezgra zemlje, kojem niko nije prišao, osim moga ludila. Moje oči boje poremećaja i šizofrenije jedine su videle svetlo i vatru mraka zemljine utrobe.

Viktorov san, nije bilo uobičajeno vreme.Prezirao je rutinu,ni u mladosti nije voleo šablone, a sa godinama u kojima je, ni star da nestane, ni previše mlad da juriša na vetrenjače. Samo je skrivao se, ne iz straha, već iz potrebe da ne isparava svakoga trenutka, u praznim pokretima bujice gluposti. U njemu je živeo on i jedna silueta. Poznavao ju je, oduvek, mada je nikada nije susreo.Ona je živela u njegovoj sobi, u mislima, strastima, uvek ga je pratila, nevidljiva i opojno zanosna.

Svakog dana, u tačno vreme, bez reda, dešavalo se sve-ništa. U jutarnjim satima koji se otvarali dan,u podne i sa početka večeri. Sve-ništa je snažno otvaralo dan, sa nadom, kao i svakoga jutra, ples svetlosti u milionima tačaka, plesao je niz zidove, u podne, istrošenog jutra, bez tački koje su se raspršile. Svake večeri, nevidljive tačke, skrivene iza poveza, bežale su u rupice zidova... I tako iz dana u dan, sedmice u sedmicu, sa ponekim bljeskom munje, koja se zvala nada, svetlost i tačke u plesu.

Da li je moguće? Da trenutak najveće sreće bude deo naslonjen na najveću tugu, da eksplodira skoro u isto vreme? Manični strah i žudnja, bacali su ga i vrteli iznad tela koje je nemirno spavalo. Andrej M., spavao je mirno, i lebdeo u bezdanu more, možda nije prošlo ni čitav sat kada se njegovo, polubudno oko, slepilo sa kazaljkama. Ili je u komi sna, već dugo borio se, da udahne trenutak izgubljenog života.

Pages