Vladimir Radovanović

Rođen 22. aprila 1964. u Čačku, završio Gimnaziju u Čačku, nisam završio istoriju. Radim u Pošti Srbije, oženjen, otac dve kćerke. Napisao sam dramski tekst Uspavanka 1992., zbirku  kratkih priča Nedovršeno 2016., zbirku kratkih priča Ples žene leptira 2018. Spremam fragmentarni roman Mesečeva ulica, kada još uvek  ne znam... Volim književnost Dostojevskog, Kafke i Sabata. Navijam za Crvenu Zvezdu, najbolja rok grupa su Rolingstonsi, a u pokojnoj Jugoslaviji Atomsko sklonište i Azra. Mrzim svaku zemaljsku vlast, a nisam anarhista.

Bio je divnog raspoloženja u petak, čitavo jutro, osmeh nije napuštao lice, to je bilo u 10.01 i takvo veličnstveno stanje duha trajalo je da, do 10.03... Odjednom je poželeo da pocepa odvratnu njušku čoveka koji je sedeo sa njegove leve strane. Baš mu je pun kurac odvratnih ljigavih njuški, koje izazivaju patetično sažaljenje. U trenutku kada je podigao pivsku flašu, ustavši da razbije praznu tintaru...ona mu je uputila čaroban, davno zaboravljeni osmeh, koji je negde kao slika spavao u kičmi, ponekad izazivajući kostobolju...

Treći ili četvrti put brisao je peškirom lice, skidajući penu za brijanje. Tog trenutka činilo se da je ta besmislena odluka - da li se obrijati ili ostaviti neizbrijano lice – najvažnija. Kao da je od te, sasvim nevažne odluke, bilo šta zavisilo.

Elena je izlazila lagano iz crkve, služba se već završila, ali je ostala, celivajući ikonu po ikonu, zahvaljujući Bogu za mir koji ju je ispunjavao. U mislima su joj se nizale slike liturgije, starog sveštenika koji je sa pobožnom dostojanstvenošću služio, nizale su se slike ikona, osećala je miris tamjana. Naprosto, nikada se tako prijatno nije osećala kao ovoga jutra, kao da se nalazi pred vratima raja. Sav um joj je bio usredsređen na radost…

„Viktor! Da to je moje ime, koje znači pobedu, a kako otužno ironično, ne znam za pobede, kao ruganje, užas.“

Šaputao je Viktor, brišući nataloženu prljavštinu sećanja. I ovoga dana, oblici praznine su ga posećivali, samo su se oblici menjali, kao što se smenjuju i oblaci, na vedrom, tmurnom, sunčanom ili po tami mesečine, nebu. Smenjivali su se, pretili, rugali, nanosili bol, ali svi oblici rađali su se iz jednog jedinog oblika, nepodnošljive praznine.

Još uvek mi je u sećanju jedna od najjačih slika. Tog sudbonosnog dana rešio sam da nikada više ništa neće biti isto, da ću nestati, i kraj. Kakva glupost, pa gde to čovek može pobeći od sebe, pa makar otišao i na kraj sveta?

Jutro... Tek sviće, ali njegova glava je sva u znoju. Iako nije dan, i temperatura je prijatna, on se kupa u znoju, i nije to znoj vreline. On voli duge, tople, sunčane dane. To je znoj iz mozga, produkt višegodišnje nervoze, lekova, andropauze, kako to uobličenih reči zvuči, bolje rečeno - to je znoj nemoći i krize samopouzdanja...

To je bio sasvim običan dan, ni lepši, ni ružniji od svih koje pamtim. Dobro se sećam baš tog prolećnog, bezličnog dana želeo sam da umrem. Kako? Jednostavno, da ispijem kafu, popušim dve cigarete, istuširam se, pustim svoju omiljenu muziku, zatvorim oči i... Misite da sam lud, ko mi daje za pravo da ja odredim trenutak smrti? Znao sam da je to taj dan, duboko u srcu, znao sam da više ne postoje tuge koje sam upoznao, kao ni radosti koje su me podizale do zvezda.

Svakoga jutra, tačno u četiri sata, budio bi se Damjan. Uvek bi budan, zatvorenih očiju, pustio da protekne još nekoliko minuta, kao da bi mu to vreme zaokružilo odmor i san. Sledila bi rutina. Dok se kafa kuvala, on bi se tuširao, spirajući budući umor, vraćajući svežinu za još jedan novi dan. Stojeći, ispio bi kafu, uz obaveznu cigaretu, šetkajući se po kuhinji, i zatim bi krenuo na svoju svakodnevnu stazu.

Saška P. je predsednica suda u gradu G. To i nije nešto važno, jedno ime i jedna funkcija, prolazna kao i mnoge pre... Ipak, nemali šok je bio za ljude koji su poznavali prilike - da jedna malena prigradska devojka postane to...

Viktor se vrpoljio na krevetu, ležeći pregledao je hrpu odštampanih papira, ali nikako nije pronalazio zadovoljstvo. Iza njega nalazila se obimna knjiga ili spisi, nešto što je naporno stvarao, ali gorčinu je činio detalj da na samom kraju nema snage, volje, znanja, ili ko zna čega, da završi to važno delo, da pored duševnog zadovoljstva oseti i plod... bližili su se dani do kraja roka kada je trebalo otići do nauljenog zalizanog pajaca i staviti pred njega na sto knjigu i reći: Kraj".

Pages