Vladimir Radovanović

Rođen 22. aprila 1964. u Čačku, završio Gimnaziju u Čačku, nisam završio istoriju. Radim u Pošti Srbije, oženjen, otac dve kćerke. Napisao sam dramski tekst Uspavanka 1992., zbirku  kratkih priča Nedovršeno 2016., zbirku kratkih priča Ples žene leptira 2018. Spremam fragmentarni roman Mesečeva ulica, kada još uvek  ne znam... Volim književnost Dostojevskog, Kafke i Sabata. Navijam za Crvenu Zvezdu, najbolja rok grupa su Rolingstonsi, a u pokojnoj Jugoslaviji Atomsko sklonište i Azra. Mrzim svaku zemaljsku vlast, a nisam anarhista.

Kakva radost, a dan je leteo, već se bližio sumrak i dečak primeti da kraj njega nema više balona…

Pokušavao sam da kontrolišem sebe, pokušavao sam da obuzdam probuđenog dečaka u telu...

Odjednom, poželeo je da ispari, poput kapljica na vrelini...

Često bi gledao na vreme, a sat je sporo otkucavao, nikako da iscuri vreme...

Kako su se nizale slike mogućih događaja koji treba da uslede, zamišljao je i tekst, svoje reči, odgovore na tuđe reči, ali ni makac.

Taj stih i buket cveća, ta silina ljubavi, sve ove uzaludne godine, koje je izvrtao, oni su bili sve što ...

Ona je živela negde duboko u njegovoj mračnoj nevidljivoj sobi...

Ceo svet se nalazio u njihovim pogledima, srcima i sasvim dovoljno neba da plove.

Nije čuo buku, nije video svetlost vatrometa, čvrsto je zaspao, umoran, samo je zatvorio oči, zaplovio u san, dovoljno.

Jutro rađanja, koje se pamti u času sna.

Pages