Vladimir Radovanović

Rođen 22. aprila 1964. u Čačku, završio Gimnaziju u Čačku, nisam završio istoriju. Radim u Pošti Srbije, oženjen, otac dve kćerke. Napisao sam dramski tekst Uspavanka 1992., zbirku  kratkih priča Nedovršeno 2016., zbirku kratkih priča Ples žene leptira 2018. Spremam fragmentarni roman Mesečeva ulica, kada još uvek  ne znam... Volim književnost Dostojevskog, Kafke i Sabata. Navijam za Crvenu Zvezdu, najbolja rok grupa su Rolingstonsi, a u pokojnoj Jugoslaviji Atomsko sklonište i Azra. Mrzim svaku zemaljsku vlast, a nisam anarhista.

Skrivenom stazom bežao je, povremeno zastajući, kroz travu provlačio je cipele, skidao naslage tegobe. Užurbano bi to činio, da ne izgubi ritam bekstva, da ne zaostane i da ga aveti ne sustignu, zgrabe i raskomadaju.

"Ubiј sе.", sаsvim smirеnim tоnоm оbrаtilа sе, kао dа izgоvоrеnа nаrеdbа zvuči kао pоziv nа kаfu ili ćаskаnjе."Ubiј sе. Ništа pаmеtnо nе umеm dа ti kаžеm...", оkrеnulа sе i nеstаlа izmеđu kišnih kаplјicа, skrеnuvši u prаvcu аpоtеkе i јеdnоstаvnо, ispаrilа.

U tom  mesecu, u najkraćem danu hodanja kroz vreme... Uprkos teretu koji je nosio, dotako je sunčani osmeh koji je kapao sa ogolelih grana. Iznenađen, čuo je i jedva čujan poj zimskih ptica. Skriven iza jutarnje magle, osmehivao se radosti koja pleše i  koju ne izjedaju turobni pogledi.

Pod smrznutim mrakom, klizavom praznom stazom skriveni čovek koračao je. Sasvim daleko od drugih, sasvim daleko drugi od njega. Skrivao je sebe, umoran od ispričanih priča, od skrivenih pogleda o koje su se odbijale reči kao otrov . U jednom zaboravljenom trenutku, zaćutao je, iskrao se i odenuo nevidljivost.

Senka je iz noći u noć skriveno putovala. Vešto je skrivala povređenu levu nogu u sigurnom hodu. Pod plaštom zavijena desna ruka vislila je kroz pocepani zavoj. Prekriven kapom, obris je bledio dugi ožiljak, u zarastanju. Sve je „skladno“ skriveno od pogleda, i mrak je zaštitnik.

I večeras, skrivajući tragove, hoda po razvalinama, vešto, oprezno, naučeno. Osluškuje pažljivo i najmanji šum i... Ostavlja skriveno, na mestima gde retki praćeni mirisom suve krvi, straha ledenog znoja, potraže, pronađu ili...

Na prelazu između ničega u obojeno ništa. U bledilu vremena. U gašenju prolaznog, pretvorenog u obojeno nepostojanje. Iza utihnulih odjeka zalutalosti, na smrznutom tlu prepunom praha... Iskrao se u nesanici, zagazio je nesigurno, osvrtao se i na kraju topljenja pahulja, sa ukusom leda u ustima, bio je siguran da može zameniti nepodnošljivo postojanje za nesigurno lutanje.

Danima je marljivo obavljao sve ostavljene poslove. U predasima između poslova, sa sumnjičavim izrazom lica, pogledom bačenim u nedogled... Kao da je neprestano zapitkivao sebe zašto toliko praznog, rasutog vremena uzalud je izgubio. Nije bio ljut na sebe zbog toga, samo se čudio, kako je sve neosetno dotaklo pretposlednje korake i da eto, u poslednjim satima, sve vreme je dovoljno, čak ga je i previše.

Gusti sneg, rani mrak i svesnost besmislenosti... Nataložene mračne slike, i telo prekriveno u skrivenosti od mučnog i tegobnog trenutka. Samo još jedan dan kroz koji se treba provući, utonuti u rani san... Jabučica u grlu koja pulsira besno, razarajuće... Bespomoćnost besa u laži i prevari...

Martin i nepostojeće postojanje, on i praznina zaključane ispunjenosti... On i nemogućnost nestajanja, on i nepostojeći krajnji cilj. Samo prazno i prevrtljivo, teško i gađenjem začinjeno postojanje.

„Mrzim kraj dana. Ne, mrzim gašenje svetlosti... Da, ne volim početak večeri!“, gledajući u časovnik prekriven mrakom, kao da se obraća njemu izgovorio je Martin, spremajući se da sledećom rečenicom potvrdi, obrazloži, „Da veče.“, kao za sebe, sklanjajući pogled, "Noć je krajnje stanje, potvrda. A ovo, posebno u kratkim danima, ovo je... Dokaz da još jedno hodanje, skupljanje makar i blede svetlosti je završeno. Ugašeno i izbrisano postojanje koje se neće ponoviti i... Bože, opet, iznova u svakom danu razbijam glavu i mučim sebe, a ...

Neprimetan, tih i uvek ljubazan, kao senka sa osmehom. On, niko se ne seća imena, u sklanjanju i nesmetanju, dolazio bi, odlazio... Izmicao da neko, bilo ko, ne bi ostio njegovo postojanje. Retko ko da je pamtio izgled lica, boju očiju, neko posebno, karakteristično obeležje, znak koji bi se urezao u pogled.

Kraj njega, prolazile su umorne, znatiželjne praznine, koje bi promrmljale pozdrav i nešto nalik pozdravu. Dovoljno je, on ne traži više i ...

Pages