Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

Znaju oni.

Sa ubacivanjem novca u prosjački šešir ubacuje se i nada, a vrsta nade zavisi od dobročinitelja. Neko se nada da je sa milostinjom kupio naklonost od sudbine, neko se nada da će prosjak upotrebiti novac za hranu, a ne za piće, a neko se nada da mu više, bar tog dana, neće dosađivati prosjaci, odnosno da je sa tom milostinjom platio svoj unutrašnji mir.

Nakon ceremonijalnog otvaranja i puštanje himne, u prostoriju Javne kuhinje pohrlili su na stotine gladnih građana.

Nakon što je osetila mržnju prema jednorogu, devojčica je osetila i dosadu. Balon koji joj je koristio za igru je pobegao. U dvorištu je pronašla parče polomljenog crepa koji joj je poslužio da napiše svoje ime na fasadi kuće.

Ožalio sam ubijenog pauka, plakao sam za psom kojeg nemam i za svim onim stvarima koje sam želeo da imam, a koje nisam imao. Deda je i dalje pričao. Raspitivao se kod babe za svoju činiju u kojoj je donosio nadnicu, ali ona je, po dobrom starom običaju, ignorisala njegova pitanja.

Potrebno je samo napraviti dobar izbor i vredno raditi na ispunjavanju svojih želja.

Kada se u gradu pročulo za dugovečnost ove žene, reporteri lokalne televizije su se pripremali da urade reportažu sa njom. Sa druge strane, kada se čulo za plan novinara, javile su se raznorazne ideje raznoraznih stručnjaka za marketing.

Ostrašćeni čitalac umrlica, penzioner sa uspešnom operacijom kuka iza sebe, pažljivo je pročitao tekst koji je pozivao na sahranu čoveka. Brzom računicom je došao do rezultata da je pokojnik tri godine stariji od njega.

Babu je danima morila zubobolja, ali je zbog njoj nelagodnog mirisa zubne ordinacije, visoke zubarske stolice i još više cene zubarskih usluga, odlučila da je najbolje da trpeti nemio osećaj bola. Ona i njen unuk su imali nešto zajedničko-klimavu dvojku. Baba u gornjoj vilici, a unuk u dnevniku iz fizike.

Iako nikada nije ostavio nedovršeni posao, iako su u radnji svi satovi uredno radili, vreme u ovoj radnji kao da je stalo. I to je imalo svoju draž. Kod ljudi je ona budila nostalgiju za nekim davnim, srećnim vremenima, pa su rado posećivali ovu radnju.

Pages