Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

Iako nas bije taj ružni glas da smo nesložni kao narod, da hoćemo da podmetnemo jedni drugima, da smo skloni tome da zabijemo nož u leđa svom bližnjem, da naše krave progutaju knedlu svaki put kada se spomene komšija zato što se zna šta joj on želi, postoje i svetli primeri koji opovrgvaju te glasine.
U našoj zgradi, recimo, vladaju sloga i blagostanje.

Jedna svetska naučna eksedicija radila je dokumentarni film sa imenom „Preživljavanje u XXI veku“. U tu svrhu posetili su brojna afrička plemena, jedno pleme koje živi duboko u džungli Amazonije, kao i pleme ljudoždera sa Nove Gvineje. Nakon te poslednje ekspedicije u stomacima starosedeoca završila su dvojica naučnika, kao i bucmasti kamerman, koji je uspeo da snimi stradanje dvojice naučnika pre nego što je i sam postao obrok. Snimci su sačuvani, ali preživeli članovi ekspedicije nisu bili zadovoljni celokupnim, prikupljenim sadržajem.

Dremljivim očima starac je posmatrao igru svog dvogodišnjeg unuka. Iako usporeno, srce ovog dede bilo je ispunjeno ponosom, dok je posmatrao malca kako razbija automobil igračku o zid. Dečak je voleo da ga deka čuva zato što mu je tada bilo sve dozvoljeno, a i deda je voleo da čuva unuka zato što se tada osećao korisnim.

Ne sačekavši da radnica u trafici prebroji sitninu koju je ispred nje položio, penzioner je uzeo novine i udaljio se sa mesta kupovine.
Zauzet čitanjem u hodu, starac nije primetio da se ispred njega stvorila bandera, pa je istu udario svojom sedom glavom. Iznenađeno se počešao, a zatim je nastavio da čita i hoda. Tako hodajući uskoro je naleteo na zagrljeni ljubavni par. Ovaj sudar ostavio je starca bez naočara, a mladi su na trenutak ostali bez teksta. Na trenutak. Već sledećeg je mladić opsovao starca, nazvavši ga matorom izlapotinom.

-Šta imamo za ručak? – upita žućkasto-sivi crv svoju majku.
-Jabuku. – odgovori majka crv svom malom, ljigavom čedu.
-Pih, ponovo... – izusti razočarano malac i nevoljno se prihvati obroka.
Sočna jabuka je svakodnevno hranila crvića i on je kasnije stasao u pravog gorostasa od crva. Kao takav, nevoljno je, jednog dana, završio na pecanju. Proburažen udicom poslužio je kao mamac jednoj pastrmki.
-Šta imamo za ručak? – upita dečak svoju majku, suprugu strastvenog ribolovca.
-Pastrmku. – odgovori majka svom sinu.

Petogodišnjak je progutao žutu figuricu iz igre „Ne ljuti se čoveče“. Brzopoteznom akcijom njegovih roditelja, dečak je završio u bolnici, gde mu je figurica izvađena.
Iako se igra zove „Ne ljuti se čoveče“, njegovi roditelji su prekršili njeno pravilo i naljutili su se na dečaka.

U jednom malom mestu u našoj lepoj zemlji živeo je jedan mudar starac. Krasila ga je duga bela kosa i brada, kao i duboke bore i prodoran pogled. Živeo je u trošnoj kući i bio je poštovan od strane svih meštana tog sela. Kada bi imali neku nedoumicu i problem, meštani su odlazili kod njega po savet.
Jednog mladića iz sela morila su mnoga životna pitanja. Svakodnevno se pitao šta da radi sa svojim životom, pa je na kraju odlučio da i on ode kod mudrog starca po savete.

Lajf Kouč, iliti životni trener, nije se mnogo obazirao na glasine da je prodavac magle. On je imao jasan cilj da svoje mušterije, odnosno pacijente, oslobodi nervoze, mrzovolje, teskobe i naravno novca. Jer, novac je izvor svakog zla, okov koji čoveka lišava slobode.
-Milovane, ne znam šta da vam kažem, nikako ne mogu da pronađem neki smisao. Ubija me čamotinja. – žalio se čovek koji je došao da otkrije svrhu svog postojanja.

Nakon što je prebacio kariranu krpu preko stola, samohrani otac je uzeo da doručkuje. Na jelovniku je ovog jutra imao krišku sira, paradajz i bajat hleb od prekjuče.

Koliko god pojedini tvrdili da smo u tranziciji izgubili dušu, uvek postoje svetli primeri koji vraćaju veru u čovenčanstvo i bolje sutra.

Pages